Nestanak Darka Stančevića iz Mostara, dječaka koji je imao samo dvije godine i osam mjeseci kada je nestao ispred kuće 21. decembra 1982. godine, ostao je jedna od onih priča koja porodicu nije ostavila samo u bolu nego i u dugogodišnjoj potrazi bez konačnog odgovora.
Tog dana baka Mara Jurić kratko je ušla u kuću, a kada se vratila, dječaka više nije bilo; ispred doma je ostao tek crveni tricikl, jedini vidljivi trag koji je porodicu odveo u potragu dugu decenijama.
Prema dostupnim informacijama, vrijeme je tog dana bilo sparno, uz južinu i teške oblake koji su najavljivali kišu. Darko se igrao na triciklu pred kućom, a baka je na trenutak otišla da ulije vodu u kace za kiseli kupus. Taj kratak prekid bio je dovoljan da se dogodi nestanak koji ni porodica ni policija u početku nisu uspjeli jasno objasniti.
Crveni tricikl kasnije je pronađen na stijenama prema rijeci Neretvi, na 238 metara od kuće, ali od dječaka nije bilo ni traga.
Porodična priča s vremenom je prerasla u dugotrajan slučaj koji je otvarao pitanja ne samo o tome šta se desilo tog dana nego i kako se reagovalo nakon prijave nestanka. Porodica je ostala uvjerena da slučaj od samog početka nije tretiran onako kako je trebalo, a kasniji tragovi, provjere i pokušaji da se dođe do istine pokazali su koliko je ova potraga bila složena i iscrpljujuća.
U takvim okolnostima svaka informacija dobijala je težinu, pa je porodica godinama nastavljala da traži odgovor i van granica Bosne i Hercegovine.
Posebnu ulogu u toj potrazi kasnije je preuzela Darkova sestra Darjana Jakupović, koja je zajedno s porodicom finansirala različite pokušaje pronalaska brata. Angažovani su privatni detektivi, konsultovani vidovnjaci, a tragovi su provjeravani i u inostranstvu, među ostalim u Italiji i u gradu Udine.
Upravo taj dio priče pokazuje koliko su porodice nestalih često prinuđene da same grade vlastitu istragu kada osjećaju da institucije ne idu dovoljno brzo ili dovoljno duboko u provjere.
Prvi sati nakon nestanka i trag koji je ostao na obali Neretve
U porodici Stančević i godinama kasnije ostaje upamćeno da je prva reakcija na nestanak bila obilježena šokom, ali i osjećajem da se nešto ozbiljno događalo mnogo prije nego što je slučaj dobio stvarnu pažnju. Iako je dječak nestao praktično ispred kuće, potraga nije pokrenuta onim intenzitetom koji bi se očekivao u slučaju tako malog djeteta.
Baka Mara Jurić, koja ga je čuvala tog dana, ostala je osoba s kojom su se vezivala prva pitanja, ali porodica je tvrdila da je fokus istrage bio pogrešno postavljen.
Policija je, prema opisu iz izvora, reagovala sporo. Psi tragači i milicija bili su preraspoređeni zbog Dana JNA, pa je potraga dobila tek ograničen početni zamah. Inspektor kojem je predmet dodijeljen, kako je navedeno, postupao je površno i neozbiljno, a porodicu je dodatno pogodila njegova izjava da je došao da utvrdi šta je baka učinila, umjesto da slučaj tretira kao nestanak djeteta kojem je potrebna hitna i detaljna istraga.
Takav pristup, bez obzira na kasnije pokušaje da se tragovi obnove, ostavio je dubok osjećaj nepravde.
Taj jedan predmet, vraćen porodici bez, kako navode, ozbiljnijeg istraživanja, nije pružio odgovor nego je samo produbio sumnje. U ovakvim slučajevima svaki detalj može biti važan, ali upravo je izostanak temeljite obrade traga porodici ostavio osjećaj da je propuštena ključna prilika. Zato se priča o Darku nije završila onog dana kada je nestao, nego je tek tada počela dobivati slojeve koji će se godinama kasnije ponovo otvarati.
Potraga koja je prešla granice Mostara
Kako su godine prolazile, porodica nije odustajala. Umjesto da nestanak postane samo bolno sjećanje, on je ostao aktivna potraga koja je tražila novac, vrijeme i izdržljivost. Darjana Jakupović preuzela je dio tereta i godinama nastavljala provjeravati sve što je moglo ličiti na trag, pa i onda kada bi se ispostavilo da je riječ o pogrešnom navodu ili nepouzdanoj informaciji.
Takve priče često su pune razočaranja, a svaka nova nada može se pretvoriti u još dublji udarac.
U toj fazi uključeni su privatni detektivi i vidovnjaci, što govori koliko je porodica bila spremna da koristi i nekonvencionalne puteve kako bi došla do odgovora. Posebno se izdvojio trag koji je vodio prema Italiji, tačnije prema Udineu. Privatni detektiv im je rekao da se Darkova vršnjačka porodica iz Albanije preselila u taj grad početkom osamdesetih i da je tamo nestalo jedno dijete iste dobi kao Darko.
Taj podatak nije bio dovoljan da riješi slučaj, ali je bio dovoljno ozbiljan da porodica nastavi da ga istražuje.
Fotografije koje je porodica dobila nisu bile od odrasle osobe, nego od djeteta starog između jedne i dvije godine, ali su bile dovoljno slične da potaknu dodatne provjere. Ipak, osoba iz Udina nije pristala na DNK test, što je potragu dodatno zakočilo. Prema objašnjenju navedenom u izvoru, italijanski zakon nakon 27. godine ne dozvoljava da neko bude primoran na DNK test, čak ni uz zahtjev Interpola.
Upravo tu je porodica naišla na pravnu prepreku koja je zatvorila vrata mogućoj potvrdi identiteta.
Zašto ovaj slučaj i dalje traje u porodičnoj memoriji
Slučaj Darka Stančevića danas se ne pamti samo kao davna porodična tragedija nego i kao primjer koliko je važno da nestanci djece budu tretirani bez odgađanja, sa maksimalnom pažnjom i preciznošću. Iz dostupnih opisa jasno je da su se porodica i najbliži godinama oslanjali na vlastitu upornost, dok su istovremeno morali da se nose s pogrešnim tragovima, prevarantima i informacijama koje nisu vodile nikuda.
Takav teret ne briše vrijeme, već ga često samo produbljuje.
Domaći izvori dodatno naglašavaju širi problem: porodice u ovakvim situacijama često se suočavaju sa sporim institucijama i nedovoljno vođenim istragama, dok je za dugotrajne slučajeve presudno arhiviranje, dokumentovanje i stalno korištenje međunarodnih resursa. U praksi to znači da se tragovi ne smiju prepustiti zaboravu, jer i najmanji detalj godinama kasnije može postati ključan za novo otvaranje predmeta.
U slučaju nestanka iz Mostara, upravo je ta logika držala porodicu da ne prekine potragu.
U tome i leži razlog zbog kojeg ovaj slučaj i dalje izaziva pažnju: ne zbog dramatičnog obrta, nego zbog upornosti ljudi koji nisu pristali da nestanak djeteta ostane samo tišina. Svaki novi trag, pa i onaj koji na kraju ne vodi nikuda, potvrđuje da porodica i dalje traži odgovore. A iza svakog takvog pokušaja ostaje ista slika iz decembra 1982.
godine: kratko odsustvo odrasle osobe, crveni tricikl na stijenama i pitanje na koje niko do danas nije dao potpun odgovor.
Zato se priča o Darku Stančeviću ne zatvara ni nakon tolikih godina. Ona ostaje vezana za porodicu koja i dalje pamti dan nestanka, za sestru koja je nastavila potragu, i za nadu da bi neki trag, neko ime ili neka dokumentacija jednog dana mogli skinuti dio tereta s priče koja je predugo ostala bez odgovora.
