Novak Đoković napustio je US Open već nakon prvog kola, ali poraz od Marijana Navonea nije bio samo sportski udarac. Srpski teniser je poslije meča otvoreno govorio o mučnini, povraćanju, grčevima i bolovima koji su mu, kako je opisao, postupno obuhvatili više dijelova tijela, pa je večer u Njujorku za njega postala daleko teža od uobičajenog ranog ispadanja.
Umjesto standardne konferencije za medije, Đoković je sa novinarima razgovarao ispred hale i tako neposredno objasnio šta ga je pratilo tokom susreta. Iz njegovih riječi moglo se naslutiti da fizički problemi nisu došli naglo, već da su se razvijali kroz meč, dok je on pokušavao ostati na terenu i završiti duel bez predaje.
Nekada je delovalo da Novak doslovno ne može da ostane bez snage, pa je ovaj poraz iznenadio sve koji su navikli na njegove nemoguće povratke. Kad je posle meča iskreno priznao da mu se celo telo urušavalo na terenu, to je zvučalo kao retka, teška potvrda da je i on samo čovek od krvi i mesa. Godine vrhunskog tenisa i brutalni napori morali su kad-tad da naplate svoj ceh, ali gledati ga u takvom stanju ostavlja gorak ukus u ustima. US Open je uvek donosio drame, ali ova istorijska epizoda deluje kao pravi početak jedne sasvim nove, neizvesne ere u njegovoj karijeri. Možda jeste bio tužan trenutak za sve ljubitelje tenisa, ali nas podseća koliko su sve njegove dosadašnje pobede zapravo bile nadljudske.
Posebnu težinu cijeloj priči daje činjenica da je ovo prvi put nakon dvije decenije da je Đoković na US Openu ispao već u prvom kolu. Taj podatak sam po sebi govori koliko je ovakav ishod neuobičajen za tenisera koji je turnir godinama završavao daleko kasnije, često u završnicama koje su oblikovale njegovu reputaciju jednog od najvećih u historiji.
Tijelo koje je počelo da popušta
Đoković je nakon eliminacije rekao da problemi nisu počeli tek u završnici meča, nego znatno ranije. Prema njegovom opisu, već u ranoj fazi susreta osjećao je da njegovo tijelo ne reaguje onako kako bi moralo. Tokom ove godine, kako je naveo, mučnina ga prati gotovo redovno, a protiv Navonea je situacija postajala sve složenija kako je meč odmicao.
Kako je vrijeme prolazilo, nadovezali su se grčevi i bolovi. Na kraju su, prema njegovim riječima, probleme stvarali i leđa, rame te koljeno. Takav niz fizičkih tegoba nije ostavljao mnogo prostora za normalan takmičarski ritam, pa je i sam teniser priznao da je pokušavao izdržati dovoljno dugo da susret dovrši na terenu, bez dramatičnog prekida i bez odustajanja usred borbe.
Iako je već na samom terenu bilo jasno da se ne osjeća dobro, tek je poslije meča ispričao puni raspon onoga kroz šta je prolazio. U takvim trenucima često se vodi dvosmislena borba: s jedne strane je želja da se ostane u meču, a s druge potreba da se tijelo sačuva od daljeg napora. Đoković je, po svemu sudeći, pokušavao balansirati između ta dva impulsa sve do posljednjeg poena.
Predaja kao misao, ali ne i odluka
Među najzanimljivijim detaljima njegovog obraćanja bio je odgovor na pitanje da li je razmišljao o predaji. Đoković je priznao da mu je takva misao prolazila kroz glavu, što je rijedak prizor kod sportiste poznatog po izuzetnoj upornosti i po tome da se veoma rijetko odlučuje na takav potez. Ipak, nakon osvojenog seta ponovo je osjetio da bi situacija možda mogla da se preokrene.
Upravo zbog te mogućnosti nastavio je da igra. Nije želio izaći sa terena u trenutku kada je još vjerovao da bi mogao pronaći ritam i preokrenuti razvoj događaja. Njegov odgovor je važan jer pokazuje kako se tokom meča mijenjala i psihološka slika, ne samo fizičko stanje. U jednom trenutku činilo se da je predaja realna opcija, a u drugom da još postoji put ka završetku susreta pod vlastitim uslovima.
Takav pristup dodatno objašnjava zašto Đokovićev poraz nije bio obična eliminacija. Nije riječ samo o izgubljenom meču, već o duelu u kojem je teniser stalno procjenjivao koliko može izdržati, koliko mu tijelo dopušta i da li se uopšte isplati ostati na terenu. Upravo zato njegova izjava djeluje kao neposredno svjedočanstvo o granicama sa kojima se suočio u Njujorku.
U cijelom razgovoru nije pokušao da poraz predstavi kao isključivo posljedicu fizičkih tegoba. Naprotiv, jasno je naglasio da Navoneovu pobjedu treba priznati i poštovati. Takva reakcija dolazi u trenutku kada je i dalje bio pod snažnim utiskom poraza i iscrpljenosti, ali je ipak uspio zadržati ton koji nije tražio alibi za protivnika.
Protivnika je opisao kao velikog borca i čestitao mu na uspjehu. U sportu u kojem se velika imena često analiziraju kroz rezultat, ovakva rečenica ima posebnu težinu jer pokazuje da Đoković, čak i u porazu, nije bio spreman da drugi igrač ostane u sjeni njegovih problema. To je bio trenutak u kojem je sportski respekt ostao iznad lične frustracije.
Šta ostaje nakon ovakvog poraza
Kada su ga podsjetili na činjenicu da je prvi put nakon dvadeset godina završio US Open već u uvodnoj rundi, nije se zadržavao na statistici. Rekao je da je ponosan na ono što je tokom karijere ostvario, ali da mu je u tom trenutku mnogo važnije bilo da se posveti vlastitom tijelu i oporavku.
To je bio odgovor čovjeka koji je svjestan veličine svoje karijere, ali i ograničenja koje mu je nametnuo taj konkretan meč.
Na pitanje može li pronaći rješenje za probleme koji ga prate, nije ponudio jasan odgovor. Rekao je da pokušava da izađe iz situacije, ali je istovremeno priznao da još ne zna šta će se dogoditi. Nije želio detaljno analizirati prethodne mjesece odmah nakon poraza, nego je naglasio da prvo mora shvatiti šta se tačno dešava s njegovim tijelom i koliko dugo može nastaviti igrati na ovakav način.
Jedini dio razgovora u kojem je govorio sa vidljivom toplinom bila je reakcija publike. Rekao je da mu je bilo teško boraviti na terenu u takvom stanju, ali da je atmosfera sa tribina ostavila snažan dojam. Ljubav i poštovanje koje je osjetio, prema njegovim riječima, značili su mu mnogo u trenucima kada mu je energija očigledno padala.
Zbog toga ovaj poraz ostaje više od običnog rezultata u tabeli. U njemu su se spojili prvi poraz u prvom kolu poslije 20 godina, fizička iscrpljenost, neizvjesnost oko oporavka i trenutak kada je jedan od najvećih tenisera moderne ere morao priznati da mu tijelo nije dopustilo da igra onako kako je navikao.
Upravo ta kombinacija čini da se njujorška noć ne pamti samo po ispadanju, nego i po rijetko otvorenom uvidu u borbu koju je vodio usred meča.
