Ema je poslije dugog radnog dana, usred snažnog večernjeg pljuska, ušla u pogrešan crni automobil i tek nakon nekoliko trenutaka shvatila da sjedi između braće Moreti, ljudi od kojih je cio grad zazirao.
Ono što je trebalo da bude obična vožnja kući pretvorilo se u neugodnu i napetu situaciju kada je umorna sekretarica, uvjerena da je ispred poslovne zgrade stigao njen taksi, otvorila zadnja vrata skupocjenog automobila i sjela na mjesto koje nije bilo namijenjeno njoj.
Kiša je padala toliko jako da je jedva mogla razaznati vozila preko puta ulice, a upravo je ta žurba, uz kasni sat i iscrpljenost, stvorila zabunu koja će promijeniti tok njenog večerašnjeg povratka kući.
Tek kada je podigla pogled i osvrnula se oko sebe, postalo joj je jasno da se ne nalazi u taksiju koji je naručila preko aplikacije. Vozač je sjedio mirno, automobil nije krenuo, a pored nje su se ubrzo pojavila još dva muškarca.
Tada je Ema shvatila da je greškom ušla u vozilo Aleksa i Danijela Moretija, braće čija su imena u gradu bila povezana sa moći, bogatstvom i pričama koje su ljudima ulijevale nelagodu.
Ema je tog dana ostala na poslu mnogo duže nego što je planirala. Kao sekretarica u velikoj kompaniji navikla je na obaveze koje se razvlače i nakon završetka radnog vremena, ali te večeri zgrada se gotovo ispraznila prije nego što je završila sve što je morala. Kada je konačno ugasila računar, bilo je skoro deset sati, a napolju je već bjesnilo nevrijeme.
Grmljavina je odjekivala između zgrada, kiša je pretvarala ulice u mutne površine, a kroz prozore je teško razaznavala čak i objekte sa druge strane ceste.
Umorna i željna da što prije stigne kući, naručila je taksi preko aplikacije i krenula prema izlazu ne želeći da provodi još vremena u praznoj zgradi. U isto vrijeme, ispred poslovnog ulaza zaustavio se crni automobil. Zbog iste boje vozila, guste kiše i činjenice da nije pažljivo provjerila registraciju, Ema je bez razmišljanja povjerovala da je to njen prevoz.
Stavila je torbu iznad glave, istrčala napolje i otvorila zadnja vrata, a zatim je vozaču gotovo automatski rekla adresu: „— Dobro veče. Zelena ulica, broj dvadeset četiri — umorno je rekla, a da vozača nije ni pogledala.“
Vozač se, međutim, nije odmah pokrenuo. Polako je okrenuo glavu i preko retrovizora pogledao djevojku koja je sjela na zadnje sjedište kao da tu pripada. Njegovo pitanje da li je sigurna da je ušla baš u taj automobil u prvi mah nije bilo dovoljno da je uznemiri, jer je Ema i dalje bila uvjerena da razgovara sa taksistom.
Tek kada je uzela telefon i vidjela gdje se nalazi njen pravi automobil, postalo joj je jasno da nešto nije u redu. Njena stvarna vožnja čekala je preko puta ulice, a ona je već bila u tuđem vozilu.
Svi imamo one večeri kada nas pljusak i žurba nateraju da prosto uletimo u prvi automobil koji se zaustavi pored trotoara. Upravo to se desilo ovoj devojci, samo što je umesto naručenog taksija greškom otvorila vrata vozila koje pripada najopasnijim ljudima u gradu. Ono što je trebalo da bude obična vožnja do kuće u sekundi se pretvorilo u scenarijo iz najnapetijih filmskih trilera. Ulascima u pogrešna kola obično sledi panika, ali niko nije mogao da predvidi kakav će neverovatan obrt ta olujna noć zapravo doneti. Spremi se za priču o slučajnosti koja preokreće život, jer ono što se dogodilo iza zatamnjenih stakala zvuči potpuno nestvarno.
Lica koja je prepoznala prekasno
U trenutku kada je shvatila grešku, Ema je već planirala da se izvini i izađe. Međutim, zadnja vrata su se gotovo istovremeno otvorila sa obje strane, i dvojica muškaraca su sjela pored nje. Sa lijeve strane se smjestio mladi plavokosi muškarac, a sa desne visok tamnokos čovjek u crnoj majici. Obojica su bila potpuno mokra od kiše, ali nisu djelovali iznenađeno što na zadnjem sjedištu sjedi nepoznata djevojka.
Tek tada je Ema povezala lica sa imenima koja je već dobro poznavala.
Bili su to Aleks i Danijel Moreti, vlasnici niza kompanija i ljudi čije je poslovno carstvo obuhvatalo građevinske firme, hotele, restorane i desetine skupocjenih objekata. Njihova imena Ema nije čula samo kroz posao, jer je radila u jednoj od kompanija koja pripada tom sistemu. Mnogo uznemirujuće od poslovne moći bile su priče koje su se širile gradom.
Posebno je bio spominjan stariji brat Danijel, za kojeg su kružile glasine da ne prašta izdaju i da može pronaći čovjeka i onda kada misli da je potpuno nestao.
Za Emu je to značilo da obična greška nije više bila samo neprijatna nezgoda. Sjela je između ljudi čija su imena u gradu budila oprez, a njen prvi instinkt bio je da se što prije udalji. Pokušala je objasniti da je samo zamijenila njihov automobil sa taksijem i da želi da izađe.
Međutim, s obje strane već su joj sjedili muškarci, pa nije mogla jednostavno otvoriti vrata i pobjeći iz situacije koja je za nekoliko minuta postala mnogo ozbiljnija nego što je mogla da pretpostavi.
Aleks je prvi reagovao i, za razliku od nje, djelovao je gotovo zabavljeno. Posmatrao ju je sa očiglednim zanimanjem i izgovorio rečenicu koja je dodatno pojačala njenu nelagodu: „— Oho, a ko nam je ostavio ovu lepoticu u automobilu?“ Ema nije pokušavala da se pravda duže nego što je bilo potrebno. Rekla je da je napravila grešku, da je njihov automobil zamijenila za taksi i da odmah želi napolje.
Ali vrata više nisu bila lako dostupna, a odgovor koji je očekivala nije stigao.
Danijel je ćutao i dugo je posmatrao, što je Emu činilo još nervoznijom. Njegov pogled, hladan i miran, odgovarao je onome što je ranije čula od ljudi koji tvrde da ga poznaju. U tom trenutku nije znala da li su braća tek završila neki sastanak, zašto ih je automobil čekao ispred zgrade niti zašto njen ulazak nisu dočekali glasnijom reakcijom.
Znala je samo da je trebalo da bude u taksiju preko puta ulice, a ne između dvojice ljudi od kojih je željela što prije da se udalji.
Tišina, naredba i vožnja koja počinje bez objašnjenja
Dok je Ema pokušavala da objasni da nije htjela da uđe u njihovo vozilo, strah je postajao sve izraženiji. Molila ih je da je puste i, gotovo drhtavim glasom, pokušala da ih uvjeri da neće nikome reći za susret. „— Molim vas, pustite me — preklinjala je devojka drhtavim glasom.
— Nisam ništa videla i nikome neću reći za naš susret.“ U toj rečenici bilo je sažeto sve što je osjećala: stid zbog greške, strah od nepoznatog i želja da se što prije vrati u sasvim običan tok večeri.
Vozač je poslušao bez pitanja. Vozilo se udaljilo od poslovne zgrade dok je napolju i dalje padala jaka kiša, a Ema je ostala bez mogućnosti da jednostavno pređe ulicu i uđe u taksi koji je zaista naručila. Nije razumjela zašto je Danijel naredio da se krene dok je još bila u automobilu, niti šta braća očekuju od nje.
Sve što je do tog trenutka bila obična zabuna pretvorilo se u situaciju čiji ishod nije mogla ni naslutiti.
Njen glas, kojim je pitala: „— Gde me vodite?“, ostao je bez odgovora. Ni Aleks, ni Danijel, ni vozač nisu joj objasnili kuda automobil ide. Tišina u kabini djelovala je teže od oluje napolju, jer Ema više nije mogla da procijeni da li je riječ o neobičnoj šali, pokušaju zastrašivanja ili nečemu mnogo ozbiljnijem. Još nekoliko minuta ranije njen najveći problem bio je kasni završetak radnog dana i pljusak pred zgradom.
Sada je sjedila između braće Moreti, dok je vozilo nestajalo u kiši i dok je jedino što je znala bilo to da pravi taksi više nije pored nje.
Izvorna priča tu i prestaje, bez objašnjenja zašto su braća odlučila da Emu povedu sa sobom i bez odgovora na pitanje gdje je ta noć odvela mladu sekretaricu. Ostaje prizor žene koja je zbog nekoliko sekundi nepažnje usred pljuska završila u automobilu ljudi čije je ime budilo strah, dok je grad iza nje tonuo u kišu, a pred njom je ostajala samo vožnja čiji cilj nije znala.
