U ženskoj kaznenoj koloniji, u kojoj su pojedine zatvorenice mjesecima bile smještene u samicama i pod stalnim nadzorom, uprava je ostala bez objašnjenja kada su tri žene u kratkom razmaku ostale trudne. Tek nakon što je postavljena dodatna, tajna kamera, počelo je da se nazire da problem nije u medicinskoj grešci, nego u nečemu što je godinama uspijevalo da ostane izvan službenih snimaka i evidencija.
Zatvor se nalazio nekoliko kilometara od grada, dovoljno udaljen od naselja i prometnih puteva da svaka neuobičajena pojava ostane skrivena od javnosti. U njemu su boravile posebno opasne zatvorenice, a čitav sistem bio je uređen tako da gotovo nijedan pokret ne prođe nezapaženo. Posjete su bile rijetke, kretanje strogo ograničeno, a veliki dio žena živio je u odvojenim ćelijama koje su se otvarale samo elektronskim ključevima.
Hodnici su bili pokriveni kamerama, na svakom spratu dežurale su stražarke, a svako kretanje zatvorenica i osoblja unosilo se u posebne evidencije. Među čuvarima nije bilo nijednog muškarca, zbog čega su prve vijesti o trudnoćama djelovale još nelogičnije. Kada je Laura tokom redovne kontrole iznenada rekla da joj nije dobro i potom izgubila svijest, niko nije mogao da nasluti da je to početak istrage koja će uzdrmati cijeli zatvorski sistem.
Prvi pregled nakon Laurinog kolapsa potvrdio je ono što je osoblje najmanje očekivalo. Nalazi su pokazali trudnoću, a procjena je govorila da traje oko dvanaest nedjelja. Uprkos početnoj pretpostavci da je možda u zatvor stigla već trudna, pregled dokumentacije brzo je pokazao da ta mogućnost ne stoji, jer je Laura već duže vrijeme boravila u ustanovi, a posljednji dio kazne provodila je u samici.
Zato je pokrenuta interna istraga. Provjereni su snimci nadzornih kamera, podaci o elektronskim bravama, rasporedi dežurstava i spiskovi svih osoba koje su imale pristup zgradi. Ništa od toga nije dalo odgovor. Na snimcima se vidjelo da je Laura većinu vremena sama, bez ijednog zabilježenog neovlaštenog ulaska u ćeliju.
Uprava je u prvom trenutku pokušala da slučaj zadrži unutar zatvorskog sistema, računajući da je riječ o grešci u nalazu ili nekom propuštenom detalju u evidenciji.
Samo sedmicu kasnije stigao je novi udarac za upravu. Druga zatvorenica, Sofija, počela je da se žali na stalnu mučninu, a nakon pregleda i testiranja ispostavilo se da je i ona trudna. Za osoblje je to bio trenutak u kojem je prva sumnja potpuno izgubila smisao. Sofija je u koloniji bila gotovo dvije godine i, kao i Laura, živjela je u zasebnoj ćeliji.
U sistemu koji je trebalo da bude gotovo hermetički zatvoren, dvije potvrđene trudnoće već su izgledale kao ozbiljan sigurnosni problem.
Istraga je ponovo otvorena od početka. Provjeravani su noćni rasporedi, kretanje zaposlenih, elektronske brave i svi snimci koji su se odnosili na periode kada su zatvorenice bile same. Rezultat je opet bio isti: kamere su radile, vrata su ostajala zaključana, a u hodnicima nije bilo nijedne neovlaštene osobe. Za zatvorski sistem, koji je postojao upravo da bi spriječio takve propuste, to je bio gotovo apsurdan položaj.
Ipak, činjenice su se nizale i nisu nudile nikakav logičan izlaz.
Treća trudnoća dodatno je promijenila atmosferu u ustanovi. Kada je i treća zatvorenica potvrđeno ostala trudna, vijest se više nije mogla zadržati samo među malim brojem ljudi uključenih u provjere. Po zatvoru su počele da kruže glasine, zatvorenice su ispitivale stražarke, a pojedine zaposlene s nelagodom su odlazile na noćne smjene.
Sistem koji je trebalo da bilježi svaki pokret i dalje nije pokazivao ništa neobično, iako su se potvrđeni slučajevi množili.
U takvoj atmosferi jedna službenica, Ema, postavila je pitanje koje je promijenilo tok istrage. Dok su ostali raspravljali o kamerama, bravama i evidencijama, ona je izgovorila ono što do tada niko nije htio ozbiljno da razmotri: da možda cijelo vrijeme nisu gledali prave snimke.
Njena pretpostavka bila je da se sadržaj nadzora može mijenjati ili zamjenjivati prije nego što stigne do ljudi koji ga pregledaju, pa se zločin ili ulazak u ćeliju na službenom zapisu jednostavno ne vidi.
Prijedlog je bio jednostavan, ali dovoljno ozbiljan da ga uprava ipak prihvati. Tajno je postavljena mala kamera na mjestu s kojeg je mogla da snima nekoliko samica istovremeno, a nije bila povezana s glavnim sistemom nadzora. Time je trebalo isključiti mogućnost da neko manipuliše i novim zapisom. U prvim noćima ništa se nije desilo.
Hodnik je bio tih, prazan i naizgled potpuno običan, baš kao i na redovnim snimcima koje su ranije pregledali.
Ni druga ni treća noć nisu donijele nikakav trag. To je moglo da znači da je Emina sumnja bila pogrešna, ali oni koji su znali za kameru odlučili su da sačekaju još. Četvrte noći dogodilo se upravo ono zbog čega je cijela mjera i uvedena.
Odvojena kamera zabilježila je nešto što je, prema izvornom opisu priče, objasnilo kako su zatvorenice iz samica ostajale trudne uprkos tome što zvanični sistem nije pokazivao nijednu posjetu njihovim ćelijama. Ljudi koji su pregledali snimak ostali su šokirani onim što su vidjeli.
Do tog trenutka uprava je više puta provjeravala elektronske ključeve, službene evidencije i sve dostupne kamere, uvjerena da se odgovor mora nalaziti u tehničkom kvaru ili administrativnom propustu. Snimak sa skrivene kamere pokazao je da je potrebno tražiti dublje objašnjenje.
Ipak, izvorna verzija priče prekida se upravo tamo gdje počinje najvažniji dio odgovora: ne otkriva šta se tačno pojavilo na četvrtoj noćnoj snimci, ko je bio uključen niti na koji način su raniji zapisi mogli da prikriju ono što se događalo u hodniku.
Ostaje, međutim, jasno koliko je cijeli slučaj potresao ustanovu. Tri potvrđene trudnoće u prostoru u kojem nije smjelo da bude ni najmanjeg bezbjednosnog propusta pokazale su da službeni zapis i stvarnost nisu nužno isto.
Za žene koje su se našle u samicama, kao i za osoblje koje je godinama vjerovalo u zatvoreni sistem, četvrta noć je predstavljala trenutak kada je tajna napokon počela da izlazi iz tame hodnika i ulazi u područje koje više nije moglo biti objašnjeno rutinskim provjerama.
