Gotovo sedamnaestogodišnja djevojka iz Pertha došla je na ljekarski pregled sa svega 27,3 kilograma, a ljekari su odmah procijenili da joj je potrebna hitna bolnička njega. Iza te brojke stajala je priča o godinama života u strogo kontrolisanom porodičnom okruženju, o školovanju kod kuće, ograničenim kontaktima sa drugima i nizu upozorenja koja, prema navodima iznesenim pred sudom, nisu bila na vrijeme shvaćena dovoljno ozbiljno.
Priče o zanemarivanju dece uvek me duboko potresu i podsete na to koliko su najmlađi ranjivi i zavisni od odraslih. Slike ovako teških sudbina opravdano izazivaju nemir, jer nas iznova opominju da kao društvo moramo mnogo više paziti na one koji ne mogu sami da se zaštite.
Prema onome što je izneseno pred Okružnim sudom Zapadne Australije, djevojka je neposredno prije 17. rođendana bila visoka oko 147,5 centimetara, a na pregledu je zabilježena teška neuhranjenost. U bolnici je ostala pedeset dana, tokom kojih je dobila oko sedam kilograma i porasla 3,4 centimetra, dok su ljekari uz medicinsko liječenje pokušavali stabilizovati stanje koje je već bilo ozbiljno ugroženo.
Slučaj je dobio dodatnu težinu jer zabrinutost nije počela tek u trenutku hospitalizacije. Na sudu je navedeno da su ljudi iz njenog okruženja, uključujući plesnu instruktoricu, ranije primijetili koliko je mršava i pokušali upozoriti majku. Djevojka je, prema istim navodima, intenzivno trenirala ples i upravo je to bio jedan od rijetkih redovnih kontakata sa svijetom izvan kuće.
Majka je, prema sudskom iskazu, tvrdila da je kćerka dobro, dok su kasnije i drugi ljudi povezani s plesnim okruženjem prijavili svoju zabrinutost nadležnima. Izvorni izvještaj, koji se oslanja na ono što je izneseno na sudu, pokazuje kako su signali o mogućem problemu postojali prije nego što su djevojku konačno pregledali ljekari.
Kontrolisano djetinjstvo i ograničen krug ljudi
Prema navodima iz sudnice, djevojka je bila jedino dijete u porodici, školovala se kod kuće i hranila prema strogo veganskom režimu. Taj okvir, kako je opisano tokom postupka, oblikovao je njen svakodnevni život mnogo više nego što bi se očekivalo za gotovo punoljetnu osobu. Umjesto uobičajenog kruga vršnjaka, većinu vremena provodila je u prostoru koji je djelovao zatvoren i snažno pod nadzorom.
U sudnici je spomenuto i nekoliko detalja koji su dodatno skrenuli pažnju na neobičan karakter tog porodičnog okruženja. Djevojka je, prema navodima, gledala dječije programe, za 17. rođendan dobila Barbiku, a majka je navodno kontrolisala koliko dugo pere zube i kada može završiti određene svakodnevne aktivnosti. Istovremeno, procjene njenih školskih zadataka i sposobnosti sviranja klavira nisu ukazivale na kognitivne teškoće.
Takvi detalji nisu navedeni da bi zamijenili sudsku odluku ili medicinsku dijagnozu, nego da bi oslikali širi kontekst u kojem je djevojka odrastala. Upravo taj kontekst objašnjava zašto su ljudi iz njenog okruženja ranije počeli sumnjati da s njenim zdravljem nije sve u redu i zašto je njeno stanje postalo predmet ozbiljnog interesovanja službi za zaštitu djece.
Upravo ti rani signali čine jednu od najvažnijih tačaka cijele priče. Ne radi se samo o jednoj procjeni ili usputnom utisku, nego o nizu opažanja koje su, prema sudskim navodima, dali ljudi izvan porodice. Kada takva upozorenja dolaze od instruktora, socijalnih radnika i drugih osoba koje redovno vide dijete, onda postaje jasnije koliko je važno da se svako od tih upozorenja provjeri bez odgađanja.
Tužilaštvo je, prema izvještaju, tvrdilo i da su roditelji izbjegavali medicinsku procjenu uprkos ranijim upozorenjima ljudi iz njenog okruženja. Takve tvrdnje su dio postupka pred sudom i, kao i ostali navodi iz izvorne priče, moraju se posmatrati u okviru činjenice da je pravni proces još trajao. Ipak, i same kao navodi, one pokazuju koliko je pitanje odgovornosti postalo centralno.
Socijalne službe su, prema onome što je izneseno pred Okružnim sudom Zapadne Australije, pokušavale organizovati pregled i utvrditi stvarno zdravstveno stanje djevojke. Taj dio priče govori i o ograničenjima s kojima se službe mogu suočiti kada porodično okruženje ne dopušta jednostavan pristup djetetu, čak ni onda kada postoje ozbiljni razlozi za brigu.
Do samog pregleda došlo je tek početkom aprila 2021. godine, kada je djevojka bila gotovo 17-godišnjakinja. U dokumentaciji su, prema članku, roditelji naveli da ima 14 godina. Otac je kasnije priznao krivicu za izmjenu izvoda iz matične knjige rođenih, što je u cijelu priču unijelo i dodatnu pravnu dimenziju, odvojenu od pitanja zdravstvene zaštite, ali jednako važnu za razumijevanje okolnosti u kojima je porodica funkcionisala.
Na pregledu je izmjerena njena tjelesna masa, a ljekari su utvrdili i da nikada nije dobila menstruaciju, iako je bila u pubertetskoj dobi. Ljekarka koja ju je pregledala bila je, prema izvještaju, ozbiljno zabrinuta i savjetovala roditeljima da je odmah odvedu u Dječiju bolnicu u Perthu. Tamo je, nakon dodatnih pretraga, utvrđeno da je riječ o teškom stanju koje je zahtijevalo promišljen i koordinisan medicinski pristup.
Medicinski tim je naredio dodatne pretrage i uvođenje nazogastrične sonde, nakon čega je napravljen plan prehrane. To pokazuje da se nije radilo o kratkotrajnom savjetu ili preventivnoj kontroli, nego o ozbiljnom bolničkom liječenju koje je uključivalo i specifične mjere za postepeno obnavljanje tjelesne mase i praćenje napretka iz dana u dan.
Sudski postupak i odgovornost koja tek treba biti razjašnjena
Roditelji, čija imena nisu objavljena radi zaštite identiteta njihove kćerke, suočili su se s optužbama u vezi s neodgovornim ponašanjem prema djetetu koje je moglo dovesti do povrede. Prema izvornom izvještaju, izjasnili su se da nisu krivi. To znači da se u ovom trenutku pravna odgovornost ne može predstavljati kao završena činjenica, nego kao pitanje koje je ostalo predmet sudskog postupka.
Takav okvir je važan i zbog javnog razumijevanja cijelog slučaja. S jedne strane stoje medicinski podaci koji su konkretni i izmjereni; s druge su navodi tužilaštva, iskazi svjedoka i tvrdnje o tome šta je porodica činila, a šta nije. Upravo zato izvještavanje o ovakvom procesu traži oprez i jasno razlikovanje između onoga što je potvrđeno u bolnici i onoga što se tek razmatra u sudnici.
U širem smislu, ovaj slučaj ponovo otvara pitanje kako okruženje reaguje na znakove teške neuhranjenosti kod djece i adolescenata. Kada ljudi izvan porodice primijete da nešto nije u redu, a posebno kada to urade stručne osobe poput instruktora ili zdravstvenih radnika, tada se očekuje brza i jasna procjena. U ovom slučaju, prema navodima iz sudnice, takvi signali su postojali prije hospitalizacije i upravo su oni dali dodatnu težinu cijeloj priči.
Nakon pedeset dana u bolnici, djevojka je izašla sa osjetnim promjenama koje su pokazale da je liječenje donijelo vidljiv napredak. Ipak, sama činjenica da je došla u stanje u kojem su ljekari morali reagovati hitno ostaje najteži dio ove priče, zajedno s pitanjem koliko je dugo bila izložena okolnostima koje su joj ograničavale normalan rast, kretanje i pristup pomoći.
