Smrt tridesetdvogodišnjeg Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Zagrebu otvorila je niz ozbiljnih pitanja o postupanju medicinskog osoblja, nadzoru nad pacijentom i načinu na koji su nadležne institucije reagovale nakon tragedije. Prema nalazima zdravstvene inspekcije, u postupku zbrinjavanja pacijenta utvrđene su nepravilnosti u primjeni mjera fizičkog sputavanja i vođenju dokumentacije, dok je pregled snimaka nadzornih kamera uslijedio tek gotovo dvije sedmice nakon njegove smrti.
Periš je preminuo 21. oktobra 2026. godine, a okolnosti njegovog smrti od samog početka su pod lupom javnosti, policije i zdravstvenih vlasti. Posebnu težinu cijelom slučaju daje činjenica da je bolnica za tragediju saznala još iste večeri, dok su snimci iz prostorije u kojoj je pacijent boravio pregledani tek 4. novembra, kada su uočeni detalji koji su dodatno uznemirili porodicu i javnost.
Istovremeno, istraga je dobila i krivičnopravnu dimenziju. Četvorici medicinskih tehničara određen je istražni zatvor zbog sumnje na teško ubistvo, iako njihova odgovornost još nije pravosnažno utvrđena. Dok se čekaju daljnji nalazi i kompletiranje obdukcijskog izvještaja, slučaj je prerastao u ispitivanje ne samo pojedinačnih postupaka nego i organizacije rada unutar cijele ustanove.
Prema dostupnim informacijama, Kristian Josip Periš je u bolnicu primljen 21. oktobra u 13:36, uz pratnju hitne medicinske službe i policije. Odmah po prijemu započelo je njegovo zbrinjavanje, a zdravstveno osoblje je, prema inspekcijskim nalazima, primijenilo terapiju i mjere fizičkog sputavanja. Takve mjere u psihijatrijskoj praksi mogu biti legitimne samo pod strogim uslovima, kada postoji potreba da se spriječi opasnost za samog pacijenta ili za druge osobe, i to uz precizno poštovanje protokola.
Upravo je način na koji su te mjere primijenjene postao središte istrage. Tokom večeri situacija se, prema opisima iz inspekcijskog nadzora, dodatno pogoršala, a zdravstveni radnici su nastavili s dodatnim mjerama fizičkog sputavanja i terapijom. Inspekcija je utvrdila da određeni postupci nisu provedeni u skladu s propisanim pravilima, što je otvorilo pitanje jesu li radnje bile opravdane, koliko su trajale i ko je u svakom trenutku bio odgovoran za nadzor nad pacijentom.
Prema inspekcijskim podacima, tokom tih događaja došlo je do srčanog zastoja, nakon čega je pokrenuta reanimacija. U pokušajima oživljavanja učestvovali su zaposlenici ustanove, a zatim i ekipa hitne medicinske službe. Uprkos poduzetim mjerama, mladi muškarac je preminuo u 21:26. Naknadno je zatražena obdukcija kako bi se preciznije utvrdile medicinske okolnosti smrti, ali je u trenutku objave prvih nalaza taj izvještaj još bio u izradi, pa konačni medicinski zaključak još nije bio dostupan.
Snimci koji su promijenili tok istrage
Najveći preokret u istrazi uslijedio je nakon pregleda snimaka nadzornih kamera iz bolničke prostorije. Prema policijskom opisu materijala, koji su prenijeli hrvatski mediji, na snimku je zabilježeno fizičko postupanje prema pacijentu dok je bio sputan. U izvještajima se spominju udarci, snažni pritisci na tijelo i drugi postupci čija se zakonitost sada ispituje. Posebno su ozbiljni navodi da su pojedini medicinski tehničari nastavili primjenjivati silu i nakon što je pacijent prestao pružati otpor.
Istovremeno, važno je zadržati razliku između onoga što se vidi na snimcima i konačne krivične odgovornosti. Četvorica medicinskih tehničara nalaze se pod istragom zbog sumnje na teško ubistvo, ali njihova krivica nije pravosnažno utvrđena. To znači da istraga i dalje mora obuhvatiti sve relevantne okolnosti, uključujući medicinske odluke, raspored dežurstava, nadzor i svaku pojedinačnu radnju u kritičnim minutama nakon prijema pacijenta.
Javnost je najoštrije reagovala upravo zbog osjećaja da je riječ o osobi koja je u ustanovu došla radi stručne pomoći, a ne kao neko ko je trebalo da postane predmet nasilnog postupanja. Takve situacije uvijek otvaraju i šire pitanje standarda unutar psihijatrijskih odjela, posebno zato što su pacijenti u takvim okolnostima često u stanju u kojem ne mogu sami štititi vlastita prava niti naknadno precizno opisati šta se događalo.
Jedan od najspornijih detalja odnosi se na vremenski razmak između smrti pacijenta i pregleda nadzornih snimaka. Prema dostupnim podacima, tadašnja ravnateljica klinike Majda Grah saznala je za Periševu smrt 21. oktobra oko 22:25, otprilike sat nakon što je preminuo. Sljedećeg dana zatražila je da se sačuva snimljeni materijal iz bolničke prostorije, a 23. oktobra dobila potvrdu da su zapisi sačuvani. Ipak, pregled snimaka obavljen je tek 4. novembra, gotovo četrnaest dana nakon smrti pacijenta.
Prema njenom očitovanju, upravo je tada prvi put primijetila neprimjereno postupanje pojedinih zdravstvenih radnika. Policija je obaviještena dan kasnije, 5. novembra, a snimljeni materijal preuzet je 6. novembra. Taj niz događaja otvorio je niz novih pitanja: zbog čega snimci nisu pregledani ranije, ko je sve imao pristup informacijama i jesu li institucije bile obaviještene onako kako nalažu procedure kada se dogodi smrt pacijenta u zdravstvenoj ustanovi.
Dokumentacija, obaveze i odgovornost uprave
Zdravstvena inspekcija se nije zadržala samo na postupanju medicinskih tehničara. Posebna pažnja posvećena je i dokumentaciji koja je nastala nakon tragedije, a utvrđene su nepravilnosti u evidentiranju mjera fizičkog sputavanja i nedostaci u izvještajima o događaju. Prema dostupnim informacijama, dokument sastavljen nakon smrti nisu potpisali svi zdravstveni radnici koji su učestvovali u postupanju, što dodatno otežava naknadno rekonstruisanje događaja.
U bolničkom sistemu dokumentacija nije samo administrativni trag, nego osnovni alat za kontrolu postupaka i zaštitu pacijenata. Bez precizno zabilježenih vremena, potpisanih izvještaja i jasnog opisa mjera, gotovo je nemoguće utvrditi ko je šta učinio, pod kojim okolnostima i s kojim obrazloženjem. Zbog toga se inspekcijski nadzor u ovom slučaju proširio i na organizaciju rada unutar ustanove, a ne samo na individualne radnje zaposlenih.
Ozbiljna pitanja otvorena su i o tome kako je uprava bolnice reagovala nakon smrti pacijenta. Majda Grah je u svom očitovanju navela da neposredno nakon tragedije nije posumnjala na nepravilnosti koje su kasnije uočene na videomaterijalu. Također je izjavila da nije bila upoznata s obavezom prijavljivanja takvog događaja Ministarstvu zdravstva. Ti navodi, međutim, nisu zatvorili raspravu, nego su je proširili na nivo institucionalne odgovornosti i načina na koji se u kriznim situacijama prenose informacije između ustanove i nadležnih tijela.
Hrvatska ministrica zdravstva Irena Hrstić potvrdila je 11. novembra da je zdravstvena inspekcija pritužbu advokata porodice zaprimila još 26. oktobra. Naglasila je i da je zdravstvena ustanova imala obavezu da Ministarstvo obavijesti odmah, dok je ravnateljica to učinila elektronskom poštom tek 7. novembra. Taj podatak dodatno je povećao interesovanje javnosti za organizacioni odgovor bolnice i za to ko je u kojem trenutku znao za obim i ozbiljnost slučaja.
Nakon objave nalaza pažnja se preusmjerila i na Upravno vijeće bolnice. Nadležni žele utvrditi kada su njegovi članovi saznali za smrt pacijenta, kakve su informacije dobili i jesu li preduzeli odgovarajuće mjere. Također se provjerava jesu li ranije postojale pritužbe na postupanje pojedinih zaposlenika i na koji je način ustanova eventualno reagovala. Iako sama provjera ranijih pritužbi ne znači da su one već potvrđene, ona pokazuje širinu nadzora koji obuhvata sve nivoe odlučivanja unutar institucije.
Novi preokret uslijedio je 12. novembra 2026. godine, kada je Majda Grah podnijela neopozivu ostavku na mjesto ravnateljice Klinike za psihijatriju Sveti Ivan. Informaciju je tokom sjednice Gradske skupštine potvrdio zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, a ubrzo je objavljeno i saopćenje ustanove da je Upravno vijeće ostavku prihvatilo na izvanrednoj sjednici održanoj istog jutra. Kao razlog ostavke navedena je namjera da se spriječi dalje narušavanje ugleda bolnice nakon smrti Kristiana Josipa Periša.
Ipak, ostavka ne zatvara slučaj. Ona mijenja rukovodstvo ustanove, ali ne utiče na tok istražnih i inspekcijskih postupaka koji tek treba da pokažu kako je do tragedije došlo i jesu li poštovane sve propisane procedure. Za porodicu preminulog mladića, kao i za širu javnost, najvažnije ostaje da se utvrdi potpuna istina o posljednjim satima njegovog života i odgovornost svih koji su u tom lancu imali svoju ulogu.
