Oglasi - Advertisement

Književnica Isidora Bjelica godinama je javno govorila o borbi s rakom jajnika, bolesti s kojom je živjela od 2013. do svoje smrti 2020. godine, a u tim istupima nije krila ni fizičku iscrpljenost ni uvjerenje da se iza njenog obolijevanja krije i duboka emotivna bol. Njena priča ostala je upamćena kao spoj lične hrabrosti, otvorenosti prema javnosti i uporne želje da, uprkos teškoj dijagnozi, ostane uz svoju djecu, porodicu i vlastito pisanje.

Rak jajnika spada među najopasnije i najpodmuklije oblike malignih bolesti jer u ranim fazama često ne daje jasne simptome. U izvoru se navodi da se u našoj zemlji godišnje otkrije kod gotovo 1000 žena, a više od polovice, nažalost, ne preživi. Upravo zato je Isidorina javna ispovijest imala širi odjek: nije govorila samo o vlastitom liječenju, nego i o bolesti koja se često prekasno otkrije.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Od 2013. godine pa sve do kraja života, Bjelica je prolazila kroz iscrpljujući niz terapija, pretraga i traženja novih mogućnosti liječenja. Iako su godine bolesti bile teške, njen javni nastup nije bio povučen niti tih. Naprotiv, govorila je o svemu što joj se dešavalo, uključujući i putovanja kroz različite zemlje u potrazi za tretmanima koji bi joj mogli pomoći.

Takav pristup pretvorio je njenu ličnu borbu u priču koju su mnogi pratili s osjećajem bliskosti. Isidora nije pokušavala uljepšati stvarnost bolesti, ali ni dopustiti da je ona potpuno odredi. U njenim istupima stalno se vraćala ista misao: nije se predala, jer je osjećala da mora ostati uz djecu i nastaviti borbu koliko god to bilo teško.

Bolest koja često dolazi bez jasnih znakova

U slučaju raka jajnika, problem je što se simptomi često ne prepoznaju na vrijeme. Upravo zbog toga se ova dijagnoza u javnosti često opisuje kao podmukla, a u izvornom tekstu dodatno je naglašeno koliko je opasna zbog kasnog otkrivanja. Isidorina sudbina zato je, osim lične tragedije, bila i podsjetnik na važnost ranog prepoznavanja bolesti i pažnje prema tijelu.

Ona je, međutim, svoj pogled na uzrok bolesti proširivala i izvan čisto medicinskog okvira. Vjerovala je da tuga i emocionalne traume mogu imati veliku ulogu u razvoju teških stanja. Iako je, kako je sama isticala, živjela zdravo i izbjegavala nezdravu hranu, alkohol i cigarete, smatrala je da su “galoni boli” koje je nosila u sebi ostavili dubok trag. Taj dio njenog iskustva davao je njenim intervjuima posebnu težinu, jer nije govorila samo o liječenju, nego i o unutrašnjim uzrocima patnje.

Takvo razmišljanje nije bilo samo lično tumačenje bolesti, već i način da se objasni koliko je životna trauma mogla biti prisutna u njenoj svakodnevici. Kroz tu prizmu ona je bolest posmatrala kao nešto što ne pogađa samo tijelo, nego i psihu, odnose, sjećanja i sposobnost da se čovjek nosi sa gubitkom. Upravo zbog toga njene izjave nisu djelovale kao hladna dijagnoza, već kao intiman zapis o čovjeku koji pokušava razumjeti vlastitu borbu.

U javnosti je, zahvaljujući takvim istupima, ostajala prepoznatljiva ne samo kao književnica nego i kao osoba koja je spremno govorila o onome o čemu mnogi šute. Njena iskrenost nije bila dekorativna, nego bolna i precizna. Govorila je o onome što se dešava kada bolest uđe u svakodnevicu i promijeni ritam života, odnose s bližnjima i odnos prema samom sebi.

Uprkos svemu, nije prestajala tražiti načine da nastavi dalje. To je posebno vidljivo u činjenici da je tokom jednog perioda prošla kroz 12 zemalja i različite terapije, stalno tragajući za novim šansama. Takva upornost u izvoru je predstavljena kao dio njene borbe, ali i kao izraz snažne veze sa životom koji nije željela prepustiti bolesti.

Pomoć, zahvalnost i borba koja nije stajala

Finansijski teret liječenja bio je jedan od najtežih dijelova cijele priče. Terapije, naročito one u inostranstvu, zahtijevale su velika sredstva, pa je 2015. godine pokrenuta akcija za prikupljanje pomoći za njeno liječenje u Švicarskoj. To je bio trenutak u kojem se lična drama pretvorila i u priču o solidarnosti, jer je javnost reagovala na potrebu da se pomogne jednoj od najpoznatijih književnica svoje generacije.

U toj akciji posebno se izdvojio pjevač Vlado Georgiev, koji je organizirao tri koncerta kako bi se prikupio novac za njenu terapiju. Prema izvoru, pjevao je šest sati i to uprkos vlastitoj bolesti, što je dodatno pojačalo dojam žrtve i podrške koja je tada bila potrebna. Isidora je takvu pomoć cijenila i nije skrivala zahvalnost, ali je istovremeno zadržala svoj prepoznatljivi humor.

Taj spoj ozbiljnosti i ironije bio je važan dio njenog javnog lika. Čak i u najtežim trenucima, pokušavala je zadržati dostojanstvo, ali i onaj prepoznatljivi glas koji je godinama oblikovao njen književni i javni identitet. Umjesto da je bolest svede na šutnju, ona ju je navodila da govori još glasnije o onome što prolazi.

Istovremeno, pomoć koju je primala nije bila samo materijalna. Uz porodicu, prijatelje i djecu, Isidora je imala i simboličnu podršku ljudi koji su pratili njenu borbu. To je za nju, prema tonu izvornog teksta, bilo važno jer je u trenucima iscrpljenosti znala da nije sasvim sama, iako je borba sa bolešću uvijek ostajala lična i teška.

Pisanje kao način da se izdrži svakodnevica

Ni tokom godina liječenja Isidora Bjelica nije prestajala da piše. Njen književni rad, kako je navedeno, postao je odraz unutrašnje borbe, ali i način da iskustvo bolesti pretvori u nešto što može dotaći druge. Pisanje joj nije bilo samo profesija, već i mehanizam preživljavanja, prostor u kojem je mogla oblikovati vlastitu ranjivost i prevesti je u riječ.

Njeni romani, u kojima je hrabro dijelila dijelove svog iskustva, čitali su se i kao lična ispovijest i kao ohrabrenje. Mnogi čitaoci su u njima prepoznavali vlastite strahove, gubitke i borbe, zbog čega je njen stil doživljavan kao emotivan, iskren i blizak. U vremenu kada su bol i bolest često skriveni iza tišine, Isidora je birala da ih iznese pred javnost bez uljepšavanja.

U tom smislu, njena ostavština nije samo književna. Ona je ostavila primjer kako se o teškoj bolesti može govoriti bez patetike, ali i bez stida; kako se može tražiti pomoć, a pritom zadržati dostojanstvo; i kako se, uprkos strahu, može nastaviti stvarati. Upravo zato je Isidora Bjelica ostala zapamćena kao žena koja je u najtežim godinama ostala vjerna sebi, svom glasu i potrebi da govori istinu o onome što je proživljavala.

Nakon njene smrti 2020. godine u 53. godini života, u sjećanju je ostao i taj posljednji sloj priče: književnica koja je kroz bolest govorila o životu, a kroz život ostavila zapis o hrabrosti. Njen trag u srpskoj književnosti i javnom prostoru ostao je neizbrisiv, baš kao i slika žene koja je, i kada je bila najranjivija, odbijala da odustane od borbe.