Oglasi - Advertisement

Sedam godina bez električne energije, svakodnevna briga o teško bolesnom sinu i život u kući u kojoj se mrak nije gasio samo noću, nego je bio stalna okolnost — to je stvarnost koju je u banjalučkom naselju Drakulići živjela Đurđina Prerad Simić. Nakon što je njena priča dospjela u javnost, radnici Elektrokrajine ponovo su priključili kuću na mrežu, ali iza tog trenutka nije ostala samo svjetlost u sobama nego i duga sjenka godina odricanja, neizvjesnosti i borbe za osnovno preživljavanje.

U toj kući, daleko od udobnosti koje mnogi uzimaju zdravo za gotovo, dani su se nizali uz stalno pitanje kako obezbijediti hranu, lijekove i ogrjev. Đurđina je samohrana majka dvoje djece, a njen tridesetogodišnji sin Dejan teško je bolestan i zahtijeva svakodnevnu njegu. Kada nema sigurnog prihoda, i najobičniji kućni posao postaje naporan, a svaka sitnica zahtijeva dodatni napor i dodatno odricanje.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Prema informacijama koje su ranije objavljene, a koje su prenijeli mediji, porodica je godinama živjela bez stabilnih primanja, dok su povremeni poslovi bili jedini oslonac. U takvom životu nije bilo prostora za predah: kad bi došao novi račun, nova zima ili nova potreba za lijekovima, sve je ponovo moralo biti izračunato od nule. Upravo zato je povratak električne energije bio više od tehničke intervencije; bio je to trenutak koji je pokazao koliko je dug put do jedne obične sijalice uopšte bio težak.

Godine u kojima je svaka marka imala svoju namjenu

Đurđinina priča dobila je širi odjek upravo zato što je precizno pokazivala kako izgleda život kada se više problema gomila istovremeno. Ona je ranije obavljala različite poslove, a posljednjih godina povremeno je zarađivala čišćenjem. Za dva sata rada, prema njenim riječima, mogla je dobiti svega 30 konvertibilnih maraka. Taj novac nije značio tek skromnu zaradu, nego i neprestanu matematičku vježbu: koliko ostaviti za namirnice, koliko za lijekove, koliko za najosnovnije potrebe jednog domaćinstva.

U takvim okolnostima, prirodno je da su prioriteti bili surovo jasni. Kada novca nije bilo dovoljno, ona je prvo mislila na sina. U ranijim izjavama, koje su prenijeli novinari, navela je da je nastojala jesti manje kako bi Dejanu ostalo više hrane. Ta rečenica sama po sebi govori više od bilo kakvog opisa: iza nje stoji svakodnevica u kojoj majka svoje potrebe potiskuje do granice izdržljivosti da bi djetetu, koje je već opterećeno bolešću, obezbijedila makar osnovu.

Ovakav život nije bio samo pitanje finansija nego i organizacije svakog dana. Bez stalnog zaposlenja, bez sigurnog prihoda i bez uvjeta koji većini domaćinstava izgledaju sasvim normalno, porodica je morala improvizovati i tamo gdje improvizacija ne bi trebala biti potrebna. Kada je riječ o bolesnom članu porodice, svaka slabost sistema postaje još vidljivija, a teret još teži.

Prema ranijim izvještajima portala Kuhinjica.ba, priča je zasnovana na novinarskim zapisima i njenim izjavama, dok su dodatne informacije o ponovnom priključenju prenijele i Nezavisne novine. Upravo ta kombinacija svjedočenja i potvrđenih detalja daje slici punu težinu: ne govori se o apstraktnom problemu, nego o stvarnom domaćinstvu koje je godinama funkcionisalo na ivici izdržljivosti.

Mrak koji je oblikovao svakodnevicu

Nedostatak struje mijenja mnogo više od osvjetljenja. U Đurđininoj kući to je značilo i nemogućnost da se koriste kućanski aparati, dodatni napor pri pripremi hrane, nemogućnost da se određeni poslovi obave brzo i bez previše fizičkog iscrpljivanja. Posebno teško bilo je pranje odjeće. Umjesto veš-mašine, odlazila je do česama u blizini groblja i tamo ručno prala veš, najčešće u predvečerje kada je, kako je navela, prolaznika bilo manje.

Taj detalj, koliko god bio jednostavan, snažno oslikava koliko se čovjek može prilagoditi teškim okolnostima. Mjesto na kojem drugi prolaze usput postalo je za nju prostor u kojem rješava jedan od najosnovnijih kućnih poslova. Uz sve to, svakodnevno je morala razmišljati i o ogrjevu za hladnije dane, kao i o lijekovima koji su sinu bili potrebni. U takvom rasporedu briga, jedan problem nikada ne dolazi sam.

U banjalučkom naselju Drakulići, gdje se zna ko je kome komšija i gdje se vijesti brzo prenose, priča o ovoj porodici postala je više od lične borbe. Ona je otvorila pitanje koliko dugo jedan dom može opstajati bez osnovne infrastrukture, ali i koliko je malo potrebno da se nečiji život pretvori u stalnu strategiju preživljavanja. Kada se ta svakodnevica posmatra izbliza, jasno je da nije riječ samo o nevolji jednog domaćinstva, nego i o krhkosti u kojoj se mogu naći brojni slični slučajevi.

Upravo zato je i reakcija javnosti bila važna. Nakon objavljivanja priče počele su pristizati najave pomoći, a potom je uslijedila i konkretna intervencija. To je donijelo trenutno olakšanje, ali nije izbrisalo godine u kojima se živjelo bez struje, bez sigurnosti i bez dovoljno sredstava za normalan život. U tom kontrastu između onoga što je došlo i onoga što još nedostaje leži cijela težina ove sudbine.

Trenutak kada je kuća ponovo zasvijetlila

Radnici Elektrokrajine su 13. novembra 2026. godine ponovo priključili kuću na električnu mrežu. Za većinu ljudi to je tehnički posao koji ne ostavlja poseban trag u svakodnevici, ali za Đurđinu i njenu porodicu to je značilo povratak svjetla u prostorije koje su godinama bile u mraku. Mogli su ponovo koristiti rasvjetu i električne uređaje, a s tim je došla i nada da će barem dio kućnih obaveza postati lakši.

Prema informacijama koje su prenijele Nezavisne novine, a dalje ih prenio portal Kuhinjica.ba, upravo je to ponovno priključenje bilo ključni događaj koji je obilježio priču. Ali ono što je uslijedilo nakon toga otkrilo je koliko čovjek može dugo živjeti u obrascima koje stvara oskudica. Đurđina je priznala da je ponekad zaboravljala da sada može jednostavno upaliti svjetlo. Umjesto da posegne za prekidačem, automatski bi uzela mobilni telefon i uključila lampu.

U toj navici nema ničega neobičnog kada se posmatra kroz dužinu vremena koje je provela bez električne energije. Ali upravo je taj trenutak ostao možda najljudskiji dio cijele priče: nije se radilo o velikom govoru, nego o malom, gotovo mehaničkom gestu koji pokazuje koliko duboko dugotrajna oskudica ulazi u tijelo i pamćenje. Čovjek se navikne i na ono što nikada ne bi trebalo postati normalno.

Ipak, ni taj povratak svjetlosti nije značio da su svi problemi riješeni. Porodici su i dalje potrebni stabilniji prihodi, osnovne životne potrepštine i pomoć u njezi bolesnog sina. Spominjana su i ranija dugovanja za električnu energiju zbog kojih su bankovni računi bili blokirani, a nadležni su, prema objavljenim informacijama, radili na pronalaženju rješenja za te obaveze.

Komšinica koja je pokušavala pomoći porodici ranije je ukazala na to koliko bi Đurđini značilo stalno zaposlenje. To ostaje jedna od najvažnijih tačaka ove priče, jer bez redovnog prihoda ni struja, ni povremena pomoć, ni kratkotrajno olakšanje ne mogu potpuno promijeniti svakodnevicu. Porodici je, uz sve ostalo, potrebna i dugoročna sigurnost koja nije vezana samo za jedan uspješno riješen problem.

Za Đurđinu Prerad Simić, povratak struje bio je važan i emotivan, ali nije zatvorio priču. On je tek označio trenutak u kojem se iz dugog mraka izlazi u nešto podnošljivije, dok borba za dostojanstven život i dalje traje u pozadini, tiho i bez mnogo prostora za odmor.