Smrt Kristiana Josipa Periša u zagrebačkoj psihijatrijskoj bolnici i dalje je u središtu pažnje jer istraga otvara nova pitanja o postupanju osoblja, vremenu reakcije institucija i predmetima koji su nakon tragedije vraćeni njegovoj porodici, ali ne i sve stvari koje se spominju u bolničkoj dokumentaciji.
Riječ je o slučaju koji je od prvih objava izazvao ozbiljnu zabrinutost, ne samo zbog toga što je preminuo 32-godišnji bivši hrvatski atletičar i sportski trener, nego i zbog toga što su se nakon njegove smrti počeli otvarati slojevi priče koji upućuju na složen odnos između bolničke uprave, policije, istražitelja i porodice.
Periš je 21. oktobra 2026. preminuo u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru, a od tada se pod lupom nalaze i obdukcijski nalazi i snimci nadzornih kamera, kao i okolnosti pod kojima su ti materijali dospjeli do policije. U javnosti su se već pojavile informacije o četvorici medicinskih tehničara koji su osumnjičeni za teško ubistvo, što je cijelom slučaju dalo dodatnu težinu i potaknulo niz pitanja o onome što se događalo u satima prije smrti pacijenta.
Bolnička dokumentacija i predmet koji je nestao iz vraćenih stvari
Jedna od najosjetljivijih nejasnoća odnosi se na metalni bokser koji se spominje u dokumentima bolnice. Prema objavljenim navodima, direktorica Majda Grah tvrdila je da je Periš medicinskom osoblju predao taj predmet, kao i još jedan metalni predmet. Međutim, kada su njegove lične stvari vraćene porodici, bokser se, prema dostupnim informacijama, nije nalazio među njima. Upravo taj nesklad otvorio je novo poglavlje pitanja o tome šta je zaista evidentirano, šta je eventualno preuzeto i gdje je predmet završio.
Ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović kasnije je doveo u pitanje tvrdnje o postojanju tog predmeta, pa je zbog različitih verzija događaja ostalo nejasno je li bokser uopće postojao u obliku u kojem je opisan ili ga je neko naknadno preuzeo. Jutarnji list je 15. novembra pisao o tom spornom detalju, a taj izvještaj dodatno je pojačao interes javnosti jer je uporedio navode bolničke uprave s izjavama nadležnih. Ipak, nijedan od tih navoda sam po sebi ne predstavlja konačan dokaz o sudbini predmeta.

Ovaj dio slučaja važan je zato što svaka stavka iz dokumentacije može imati značaj u kasnijem sudskom postupku. Kada se pojave neslaganja između onoga što tvrdi bolnica, onoga što kaže policija i onoga što porodica zapravo primi nakon smrti pacijenta, javnost prirodno traži preciznija objašnjenja. U takvim situacijama i najmanji detalj postaje dio šire slike o tome koliko su evidencija i komunikacija unutar sistema bile uredne.
Za porodicu, međutim, taj administrativni spor nije tek tehničko pitanje. On se nadovezuje na gubitak i na potrebu da se razumije šta se tačno dogodilo u posljednjim satima života njihovog člana porodice. Zato tema nestalog predmeta ostaje jedan od simbola šireg nepovjerenja koje je slučaj izazvao.
Snimci nadzornih kamera kao najvažniji trag
Posebnu težinu u istrazi dobio je materijal s nadzornih kamera. Prema opisima iz istražne dokumentacije, jedan snimak prikazuje oko osam i po minuta postupanja medicinskog osoblja prema Perišu. U tom dijelu istrage četvorica tehničara sumnjiče se za udaranje pacijenta, snažno pritiskanje njegovog tijela i držanje jastuka preko područja glave i vrata. U objavljenim opisima navodi se i da je pacijent u jednom trenutku prestao pokazivati vidljive reakcije, nakon čega je započeta reanimacija.
To su ozbiljne optužbe, ali i dalje ostaju dio istrage i tek trebaju dobiti sudski epilog. Prema medijskim izvještajima koji se pozivaju na dokumentaciju državnog odvjetništva, upravo ti opisi čine osnov sumnje protiv osumnjičenih tehničara. Razlika između osnovane sumnje i pravosnažno utvrđene krivice ovdje je presudna, jer javnost sazna mnogo prije nego što sud potvrdi činjenice.

Analitički gledano, snimak nadzora ima dvije funkcije. Prva je da pokaže konkretan tok događaja u prostoriji, a druga da pomogne u provjeri usklađenosti iskaza i medicinske dokumentacije. U ovakvim predmetima kamera ne govori sama za sebe, ali može potvrditi ili osporiti važne dijelove priče, posebno kada su u pitanju postupci koji se ne mogu rekonstruirati samo na osnovu izjava.
Zato su istražitelji, prema dostupnim informacijama, pažljivo analizirali i širi materijal s kamera, ne samo tih nekoliko minuta koje se odnose na sam kritični trenutak. U takvim postupcima svaka sekvenca može imati svoju težinu, posebno ako prikazuje stanje pacijenta prije intervencije, njegov odnos s osobljem ili okolnosti koje su prethodile kasnijim događajima.
Dvosatni materijal i pitanja o brzini reakcije
Istražitelji su, prema dostupnim informacijama, dobili i približno dva sata dodatnih snimaka. Na njima su zabilježeni raniji događaji, uključujući kretanje Periša bolničkim prostorijama i njegove kontakte s policijskim službenicima. U pojedinim kadrovima vidi se njegovo mirnije ponašanje, pa čak i rukovanje s policajcima, što je otvorilo dodatne mogućnosti za rekonstrukciju hronologije i razumijevanje šireg konteksta njegovog boravka u ustanovi.
Ti kadrovi, međutim, ne daju automatski odgovor na pitanje kakvo je bilo njegovo stvarno zdravstveno stanje niti objašnjavaju sve okolnosti kasnije intervencije. Upravo zato se snimci posmatraju zajedno s obdukcijskim nalazima, iskazima svjedoka i dokumentacijom koja se postupno slagala u predmetu. Takav pristup ne uklanja nepoznanice, ali omogućava preciznije utvrđivanje redoslijeda događaja.

Veliku pažnju izazvala je i činjenica da policija ključni snimak nije preuzela odmah nakon smrti pacijenta. Prema objavljenoj hronologiji, direktorica bolnice pregledala ga je 4. novembra, a policija ga je izuzela dva dana kasnije. Porodični advokat Leon Zrnić već je 23. oktobra podnio krivičnu prijavu zbog sumnje na nesavjesno liječenje i zatražio očuvanje videosadržaja, pa se u javnosti pojavilo pitanje zašto je važan materijal policiji dostavljen tek nakon više od dvije sedmice.
Portal Index.hr prenio je izjave ministra Davora Božinovića o toku policijskih izvida. Prema njegovom objašnjenju, prijava je zaprimljena 23. oktobra, a policijske provjere započele su narednog radnog dana. Ministar je odbacio optužbe o nezakonitom postupanju policije, dok su iz bolničke uprave i dalje dolazile različite interpretacije toga ko je šta znao i kada je trebao reagovati.
Upravo ta razlika u vremenu i informacijama postala je jedna od centralnih tačaka javne rasprave. Kada se u istragama ovakve vrste pojavi kašnjenje u preuzimanju materijala, svako odgoda dobija dodatno značenje, jer se postavlja pitanje da li je dokaz mogao biti ranije osiguran i da li je neko propustio važan korak.
Dodatna pitanja odnose se i na ponašanje tadašnje direktorice bolnice Majde Grah. Prema medijskim navodima, ona je 22. oktobra policiji uputila pritužbu zbog prethodnih intervencija, ali u dopisu nije navela da je pacijent preminuo. Božinović je branio postupanje policajaca i ukazao na to da za primjenu prisilnih mjera moraju postojati zakonski uslovi, istovremeno naglašavajući značaj informacije o smrti koja nije bila spomenuta u pritužbi.
Prema izvještajima Indexa i Jutarnjeg lista, različita objašnjenja bolničke uprave i policije postala su predmet javne rasprave. Njihovi tekstovi oslanjaju se na objavljene izjave i dostupnu dokumentaciju, dok će pravnu odgovornost utvrđivati nadležne institucije. Za porodicu preminulog, međutim, sve to ostaje tek uvod u dug i težak proces u kojem se traži odgovor na osnovno pitanje: šta se tačno dogodilo Kristianu Josipu Perišu u njegovim posljednjim satima.
U toj tišini nakon tolikih objava i tumačenja ostaje porodica koja čeka jasne odgovore, dok se svaki novi podatak mora provjeravati sporije i pažljivije nego što javnost često želi. Upravo zato slučaj i dalje djeluje otvoreno, ne samo pravno nego i ljudski, jer iza svih snimaka, datuma i službenih izjava ostaje mlad čovjek koji je u ustanovu došao po pomoć, a iz nje nije izašao živ.








