Nekada su nas učili da je lider onaj koji se ne osmehuje previše. Da moraš da se plašiš da bi radio. Da ćeš izgubiti autoritet ako pokažeš ljudskost. Da lider mora da bude oštar, hladan, efikasan. Machiavellijevski.
Ali nova istraživanja pokazuju da je to mit. Opasniji nego što mislimo.
Strah ne gradi lojalnost – gradi tihu sabotažu
U istraživanju sprovedenom na uzorku od preko 500.000 ljudi, tim sa Univerziteta Alabame analizirao je da li lideri sa tzv. „Machiavellijevskim osobinama“ zaista postižu bolje rezultate.
Odgovor? Uglavnom – ne.
- Zaposleni pod njihovim vođstvom su izgoreli, nezadovoljni i skloni sabotaži.
- Iako ponekad deluju harizmatično, u osnovi njihov uspeh zavisi isključivo od jednog: rezultata po svaku cenu.
- A kada taj rezultat izostane – njihov pad je brutalan.

Zašto još verujemo ovom mitu?
Zato što su vešti. Znaju kako da impresioniraju nadređene. Znaju kako da prikriju svoje motive. Uglavnom se predstavljaju kao heroji kompanije, dok u pozadini terorišu tim.
Ali – njihova dominacija ima visoku cenu:
- 28% veća verovatnoća za zlostavljanje zaposlenih
- 49% lošija kvaliteta odnosa sa timom
- 12% veći rizik od burnout-a među zaposlenima
Tihi pad toksičnih lidera
Problem s Machiavellijevskim liderima nije samo u tome što su okrutni. Već u tome što ne znaju drugačije. Njihova filozofija je „pojedi ili budi pojeden“. I to ih čini fundamentalno nepouzdanim – za timove, kompanije i širu kulturu.
Jednom kada prestanu da donose rezultat, njihova mreža pada kao kula od karata. Oni ne inspirišu. Oni zastrašuju. A takvo vođstvo ne traje dugo.

Zaključak
Ako želiš da budeš lider – ne moraš da budeš hladan. Ne moraš da budeš manipulator. I ne moraš da glumiš „tvrdog momka“.
Jer, kako zaključuju istraživači:
Ulaganje u strah umesto u poverenje je igra visokog rizika. A često – i unapred izgubljena.