U današnjem članku donosimo potresnu priču koja je uznemirila javnost i otovorila mnoga pitanja o odgovornosti odraslih prema djeci.
U svijetu u kojem često pretpostavljamo da su djeca zaštićena i okružena brigom odraslih, ponekad isplivaju priče koje razbiju tu iluziju i ostave gorak osjećaj nelagode. Jedna takva priča dolazi iz Francuske i govori o dječaku koji je, u tišini i gotovo nevidljiv za okolinu, proveo dvije godine svog djetinjstva potpuno sam. Između devete i jedanaeste godine života, ovaj dječak je svakodnevno preživljavao bez stalne prisutnosti majke, bez osnovnih uslova i bez ičije ozbiljne pažnje.
- Njegova svakodnevica naizgled nije odavala ništa sumnjivo. Redovno je išao u školu, bio uredan, tih i dobar učenik. Nastavnici nisu imali razloga da posumnjaju da se iza tog mirnog ponašanja krije duboka zapuštenost i samoća. Djeca poput njega često nauče kako da se uklope, da ne prave probleme i da ne traže pomoć, jer su rano shvatila da se mogu osloniti samo na sebe. Upravo je to bio slučaj i s ovim dječakom – nije tražio pažnju, nije se žalio i nikada nije otvoreno govorio o tome kako provodi dane i noći.
Komšije su ga viđale povremeno. Neki su mu donosili nešto hrane, ne pitajući se previše zašto dijete njegovih godina živi gotovo neprimjetno, bez roditelja. Ta ravnodušnost, iako nenamjerna, pokazala se kobnom. Malo ko se zapitao kako je moguće da jedno dijete samo brine o sebi, kuha jednostavne obroke, snalazi se bez struje i grijanja, i spava umotano u nekoliko jorgana kako bi se zaštitilo od hladnoće. Njegova ishrana svodila se na kolačiće, konzerviranu hranu i povremene zalogaje koje bi pronašao ili dobio, a ponekad bi glad pokušavao ublažiti povrćem s balkona susjeda.
- Najpotresniji dio ove priče jeste uloga majke. Iako je imala puno starateljstvo, odlučila je da se preseli u drugu opštinu i sina ostavi samog. Povremeno bi dolazila, donosila nešto hrane, ali to nije bilo ni blizu onome što je djetetu bilo potrebno. Nije mu pružila emocionalnu sigurnost, niti osnovne životne uslove. Prema svjedočenjima, njen odnos prema sinu bio je hladan, a ponekad i verbalno agresivan. Dječak je odrastao bez osjećaja da je nekome zaista važan, što ostavlja duboke posljedice na psihu djeteta.
O ocu se nije znalo gotovo ništa. Nakon razvoda, nestao je iz života dječaka, a majka nije pokušavala da ga uključi niti da potraži njegovu pomoć. Tako je dijete ostalo potpuno samo, prepušteno sebi u godinama kada bi trebalo da bude bezbrižno, zaštićeno i vođeno.
- Istina je otkrivena tek kada su komšije, nakon dužeg vremena, počele primjećivati da se u stanu ne vidi nikakav trag odrasle osobe. Policija je obaviještena i nakon ulaska u stan, slika je bila jasna i bolna. Prazan frižider, nedostatak odjeće za odrasle i zapušten prostor potvrdili su sumnje da dječak zaista živi sam i da je ozbiljno zanemaren.
Sudski proces koji je uslijedio pokazao je razmjere odgovornosti majke. Iako je pokušala da umanji svoju krivicu, dokazi su bili neumoljivi. Sud ju je osudio zbog napuštanja djeteta i ugrožavanja njegove sigurnosti. Izrečena joj je kazna zatvora od 18 mjeseci, od kojih će dio provesti pod elektronskim nadzorom. Presuda, iako pravno opravdana, ne može izbrisati godine koje je dijete provelo u strahu, samoći i neizvjesnosti.
- Dječak je danas u hraniteljskoj porodici. Sada, kao tinejdžer, odbija svaki kontakt s majkom. Taj prekid nije iznenađenje – povjerenje koje je jednom slomljeno u djetinjstvu, rijetko se može u potpunosti obnoviti. U novoj porodici pronašao je sigurnost, brigu i stabilnost, ali emocionalni ožiljci ostaju. Takva iskustva ostavljaju trag koji se ne vidi spolja, ali oblikuje cijeli život.
Ova priča nije samo izolovan slučaj, već snažan podsjetnik svima nama. Djeca ne moraju uvijek pokazivati očigledne znakove patnje. Ponekad su upravo ona „najmirnija“ i „najbolja“ djeca ona koja najviše trpe u tišini. Zato je važno da odrasli, bilo da su roditelji, nastavnici, komšije ili prolaznici, obrate pažnju i postave pitanja kada nešto ne djeluje kako treba. Jedan pogled više, jedno pitanje ili jedna reakcija mogu promijeniti nečiji život.
