U današnjem članku pišemo vam o tome kako su se u Jugoslaviji dočekivali praznici i šta je bilo najčešće što se pripremalo od hrane. Koliko su naše bake davale truda u sve najbolje pokazuje ova priča.
Sedela sam sa bakom u kuhinji, uz kafu koja se polako hladila, dok smo razgovarale o svemu onome što nas čeka pred kraj godine. Pričala sam joj kako planiram da za Novu godinu okupim prijatelje kod kuće, kako razmišljam da li da kuvam sama ili da ipak poručim ketering, jer danas sve mora biti brzo i praktično. Dok sam joj objašnjavala svoje dileme, iznenada mi je palo na pamet da je pitam kako je to nekada izgledalo, u njeno vrijeme. Kako su oni dočekivali Novu godinu, bez velikih izbora, bez punih rafova i dostave na kućnu adresu.
- Baka se nasmiješila, onako tiho i pomalo sjetno, pa rekla da su spremali ono što su imali. Nije bilo raskoši, ali je bilo reda, plana i ogromnog truda. Ruska salata je, kako kaže, bila neizostavna. Ne zato što je bila moderna, već zato što je predstavljala praznik. Prisjetila se dugih redova ispred prodavnica još u novembru, kada se čekalo da se kupi jedna jedina tegla majoneze. Ta tegla se nije otvarala odmah. Čuvala se pažljivo, kao nešto dragocjeno, sve do novogodišnje noći.
- Pripreme su, prema njenim riječima, počinjale mnogo ranije nego što mi danas možemo da zamislimo. Već u oktobru se razmišljalo šta će biti na stolu, kako uklopiti troškove, šta kupiti unaprijed. Kupovalo se na čekove, koristili su se bonovi iz firme, planiralo se svako parče hrane. Nije se imalo mnogo, ali se nije ni kukalo. Takav život se prihvatao kao normalan i niko nije mislio da je uskraćen.
Posebno mi je pričala o dvorištu i štali na njegovom kraju, gdje su gajili kokoške i svinje. Klanje svinje krajem novembra bilo je gotovo pravilo, dio tradicije koji se nije preskakao. Skoro cijela svinja se sušila – šunke, kobasice, rebra, nogice. Dio mesa se pažljivo odvajao i nosio kod komšinice koja je imala zamrzivač, jer u njihovoj kući toga nije bilo. Meso se čuvalo kao zlato, jer je trebalo da potraje i da se iskoristi za posebne prilike, među kojima je Nova godina imala posebno mjesto.
Na sam praznik, sto se nije savijao pod težinom hrane, ali je sve imalo svoju svrhu. Ruska salata se pravila od početka, bez gotovih mješavina. Krompir, šargarepa i grašak su se kuhali posebno, krastavci su se vadili iz domaće turšije, a pileće bijelo meso se ostavljalo samo za tu priliku. Piletina tada nije bila svakodnevna namirnica, niti dostupna u svakom trenutku. Pilići su se gajili kod kuće, a njihovo meso se koristilo promišljeno.
- Glavno jelo je bilo pečeno meso sa krompirom, jednostavno, ali zasitno. Uz to su se služili domaći sir, kajmak i ren, nabavljeni od rodbine sa sela. Nije bilo deset vrsta salata, ali je svaki zalogaj imao težinu. Jelo se polako, uz razgovor, smijeh i osjećaj da je taj trenutak važan.
Posebnu pažnju baka je posvetila kolačima i tortama. Pravile su se one provjerene, koje su svi voljeli, od sastojaka koji su se čuvali baš za praznike. Reforma torta je bila jedna od omiljenih, simbol svečanosti i malog luksuza. Nije se pravilo mnogo deserata, ali ono što se nađe na stolu bilo je rezultat truda i strpljenja.
- Voće koje danas kupujemo bez razmišljanja tada je bilo rijetkost. Mandarine i pomorandže su se kupovale u malim količinama, po dvije ili tri, i davale djeci kao novogodišnji poklon. To je bio njihov paketić, njihova radost. Nije bilo skupih igračaka, ali je miris citrusa značio da je stigao praznik.
Dok sam je slušala, shvatila sam koliko se značenje Nove godine promijenilo. Nekada je ona bila simbol zajedništva, strpljenja i skromnosti. Nije se mjerila količinom hrane, već osjećajem da se, uprkos svemu, ima razlog za slavlje. Danas imamo više nego ikada, ali često zaboravljamo tu toplinu i smisao. Bakina priča me podsjetila da praznici ne dolaze iz prodavnica, već iz uspomena, truda i ljudi s kojima sjedimo za istim stolom.
