Možda zvuči dramatično, ali usamljenost nije samo osećaj – to je zdravstveni problem. Sve više istraživanja pokazuje da hronična usamljenost utiče na telo isto kao i pušenje, loša ishrana ili fizička neaktivnost.

Zvuči neverovatno? Evo šta nauka kaže.
Kada se osoba dugo oseća usamljeno, njen organizam je pod stalnim stresom. Telo tada luči hormone poput kortizola, koji u većim količinama slabi imuni sistem, podiže krvni pritisak i opterećuje srce. Ljudi koji su dugo usamljeni imaju veće šanse da razviju kardiovaskularne bolesti, dijabetes, pa čak i Alchajmerovu bolest.
Jedna studija sa Harvarda, koja je pratila ljude preko 75 godina, pokazala je da kvalitet odnosa koje imamo sa drugima direktno utiče na dužinu i kvalitet života – više nego bogatstvo ili karijera.

Usamljenost takođe utiče na mentalno zdravlje. Hronično usamljeni ljudi češće pate od depresije, anksioznosti, pa čak i paničnih napada. Mozak bez socijalne stimulacije bukvalno “zaboravlja” kako da bude u kontaktu s drugima, i osoba se još više povlači – pravi se začarani krug.
Problem je što usamljenost nije vidljiva na prvi pogled. Možeš imati stotine prijatelja na mrežama, a da se osećaš potpuno sam. Možeš biti okružen ljudima – a da te niko zapravo ne “čuje”.

Zato je važno da ne ignorišemo osećaj usamljenosti i da brinemo o svom socijalnom zdravlju jednako kao o fizičkom. Ponekad je dovoljno da napraviš mali korak – da se javiš nekome, da odeš među ljude, da učestvuješ u nekoj grupnoj aktivnosti. I još važnije – da se potrudiš da čuješ i vidiš druge oko sebe, jer možda i oni prolaze kroz isto.