U današnjem članku vam pišemo na temu roditeljskih riječi koje djeca pamte cijeli život i načina na koji savjeti izgovoreni iz ljubavi ponekad mogu ostaviti duboke emocionalne posljedice.
Mnogi roditelji žele najbolje za svoju djecu, ali često nisu svjesni koliko njihove rečenice mogu oblikovati samopouzdanje, odnose i budućnost njihove kćerke.
Poznati ruski psiholog Mihail Labkovski godinama govori o tome kako određene rečenice koje roditelji svakodnevno ponavljaju djeci mogu ostaviti ozbiljne posljedice u odraslom dobu. Njegov direktan način govora privukao je pažnju širom svijeta upravo zato što otvoreno govori o temama koje mnogi izbjegavaju priznati.
Prema njegovom mišljenju, mnoge ženske nesigurnosti i emocionalne traume ne nastaju slučajno. One često počinju još u djetinjstvu, kroz male poruke koje djevojčice slušaju godinama, vjerujući da su normalne i ispravne. Problem je što te rečenice polako postaju dio njihove ličnosti i utiču na način na koji kasnije gledaju sebe i svijet oko sebe.
Jedna od najčešćih rečenica koju roditelji koriste jeste:
„Šta će ljudi reći?“
Na prvi pogled djeluje bezazleno. Roditelji najčešće vjeruju da tako uče dijete pristojnosti i ponašanju u društvu. Međutim, psiholozi upozoravaju da ova rečenica djevojčici šalje mnogo dublju poruku — da su tuđa mišljenja važnija od njenih osjećaja i potreba.
Djevojčice koje odrastaju uz takve poruke često postanu žene koje ne znaju šta žele. Stalno razmišljaju o tome kako izgledaju drugima i boje se donositi odluke koje bi neko mogao osuditi. Upravo zbog toga mnoge kasnije ostaju u nesretnim vezama, nezadovoljavajućim poslovima ili životima koji ih ne ispunjavaju.
Mnoge se udaju samo zato što „je vrijeme“, a ne zato što to iskreno žele. Druge ostaju u lošem braku jer ih je strah razvoda i komentara okoline. Neke trpe posao koji ih uništava jer se boje šta će ljudi reći ako ostanu bez stalne plate.
Labkovski smatra da bi mnogo zdravija poruka bila:
„Najvažnije je kako se ti osjećaš i šta ti misliš.“
Još jedna rečenica koja često ostavlja posljedice jeste:
„Djevojčice moraju biti fine i tihe.“
Roditelji obično žele mirno i pristojno dijete, ali problem nastaje kada djevojčica počne vjerovati da nema pravo izraziti mišljenje, ljutnju ili nezadovoljstvo. Takva djeca često odrastaju u žene koje ne znaju postaviti granice i koje osjećaju krivicu svaki put kada pokušaju zaštititi sebe.
Kasnije u životu prihvataju poniženja na poslu samo da ne bi „pravile problem“. Trpe loše odnose jer se boje da će ih ljudi nazvati zahtjevnima ili teškima. Ćute čak i onda kada ih neko povrijedi jer su naučene da budu „dobre“.
Dijete koje nikada ne nauči reći „ne“ često kao odrasla osoba počne živjeti život u kojem stalno ugađa drugima, a zaboravlja sebe.
Psiholog posebno upozorava i na emocionalne ucjene koje roditelji ponekad koriste nesvjesno. Jedna od najopasnijih rečenica prema njegovom mišljenju jeste:
„Vidi šta si mi uradila.“
Kada roditelj djetetu prebacuje odgovornost za vlastite emocije, djevojčica počinje vjerovati da mora spašavati druge ljude i biti odgovorna za njihovu sreću. To kasnije stvara žene koje stalno nose teret tuđih problema i osjećaju krivicu svaki put kada pomisle na sebe.
Takve osobe često biraju partnere koje pokušavaju „popraviti“. Ostaju u toksičnim vezama jer osjećaju odgovornost za tuđe emocije. Žrtvuju svoje potrebe kako bi svi oko njih bili zadovoljni.
Još jedna veoma štetna poruka jeste:
„Nemoj se isticati, ko si ti uopšte?“
Ovakve riječi mogu potpuno uništiti dječije samopouzdanje. Dijete koje stalno sluša da nije posebno ili dovoljno dobro počinje vjerovati da ne zaslužuje uspjeh ni pažnju. Kasnije takve žene često sumnjaju u sebe čak i kada postižu velike stvari.
Stalno se porede sa drugima.
Osjećaju da nisu dovoljno lijepe, pametne ili uspješne.
Teško prihvataju komplimente jer duboko u sebi vjeruju da ih ne zaslužuju.
Umjesto toga, dijete bi trebalo učiti da bude ponosno na svoj trud i uspjehe. Jedna jednostavna rečenica poput:
„Bravo, vidi se koliko si se potrudila“ može imati mnogo jači pozitivan uticaj nego što roditelji misle.
Veliki problem predstavljaju i poruke povezane sa izgledom.
Mnoge djevojčice odrastaju slušajući kako je ljepota najvažnija stvar kod žene. Roditelji često nesvjesno hvale samo izgled, težinu ili odjeću, zbog čega dijete počinje vjerovati da njena vrijednost zavisi od toga koliko je lijepa.
Kasnije takve žene postaju opsjednute izgledom, stalno se porede sa drugima i osjećaju nezadovoljstvo vlastitim tijelom. Društvene mreže dodatno pojačavaju taj pritisak jer svakodnevno nameću nerealne standarde ljepote.
Najopasniji trenutak nastaje kada djevojčica počne vjerovati da nije dovoljno vrijedna ako nije savršena.
Labkovski smatra da dijete treba učiti da njegova vrijednost ne zavisi od izgleda, nego od toga kakva je osoba iznutra. Djevojčica treba znati da je vrijedna ljubavi i poštovanja bez obzira na fizički izgled.
Posebno je opasna i rečenica:
„Bez muškarca si niko.“
Mnoge djevojčice odrastaju slušajući da žena mora imati partnera kako bi bila „uspješna“ ili „ostvarena“. Takav način razmišljanja često stvara emocionalnu zavisnost i strah od samoće.
Kasnije mnoge žene ostaju u lošim odnosima samo zato što vjeruju da je bolje imati bilo kakvog partnera nego biti same. Neke trpe poniženja i nasilje jer su naučene da je porodica važnija od njihove sreće i sigurnosti.
Psiholozi upravo zato naglašavaju koliko je važno učiti djevojčice da budu samostalne i da njihova vrijednost ne zavisi od toga da li imaju partnera. Prava ljubav dolazi tek kada osoba nauči voljeti i poštovati sebe.
Na kraju, ovaj tekst nosi važnu poruku svim roditeljima. Riječi koje svakodnevno govorimo djeci mnogo su snažnije nego što mislimo. Čak i kada su izgovorene iz ljubavi, mogu ostaviti duboke tragove koje dijete nosi cijelog života.
Zato je važno učiti djevojčice da imaju pravo na svoje mišljenje, granice, emocije i snove. Da ne moraju biti savršene da bi bile voljene. Da smiju biti glasne, hrabre i drugačije. I najvažnije — da njihova vrijednost nikada ne zavisi od tuđeg mišljenja, izgleda ili prisustva nekog muškarca u njihovom životu.
