U današnjem članku govori se o pitanju koje mnogi roditelji sebi postavljaju tek kasnije u životu: hoće li ih njihova djeca poštovati u starosti, biti uz njih i odnositi se s uvažavanjem kada snaga oslabi, a potreba za podrškom poraste.
Iako se često misli da se poštovanje podrazumijeva ili da dolazi samo od sebe, istina je daleko jednostavnija, ali i zahtjevnija. Poštovanje se ne stvara u starosti – ono se gradi godinama, još dok su djeca mala.
Roditelji ponekad vjeruju da će žrtva, materijalna sigurnost ili autoritet automatski donijeti uvažavanje kasnije. Međutim, psiholozi naglašavaju da djeca ne pamte koliko je neko radio ili koliko je dao, već kako su se osjećala dok su odrastala. Upravo iz tih osjećaja nastaje odnos koji se kasnije pretvara u brigu, toplinu ili, u suprotnom, u distancu.
Prvo i najvažnije pravilo jeste poštujte dijete dok je malo. Dijete vrlo rano uči šta znači vrijediti, biti saslušan i shvaćen. Ako odrasta u okruženju u kojem su prisutni vikanje, omalovažavanje, stalne kritike ili poređenja s drugima, ono ne uči poštovanje – već strah, povlačenje ili bunt. Poštovanje se ne usađuje silom, već ponašanjem. Kada slušate dijete dok govori, čak i kada vam se tema čini nevažnom, vi mu poručujete da je važno. Kada postavite granice bez vrijeđanja i prijetnji, pokazujete da autoritet može biti miran i pravedan. A kada priznate vlastitu grešku i izvinite se, učite dijete odgovornosti i dostojanstvu. Dijete koje je bilo poštovano, kasnije zna kako poštovanje izgleda.
Drugo pravilo je dosljednost. Djeca poštuju ono što je stabilno i predvidivo. Roditelj koji danas nešto dopušta, a sutra za istu stvar kažnjava, stvara nesigurnost. U takvom okruženju dijete ne zna na čemu je i razvija oprez, a ne povjerenje. Dosljednost znači da riječi imaju težinu. Ako ste nešto obećali – ispunite. Ako ste rekli da neko ponašanje ima posljedice – sprovedite ih mirno i bez dramatizovanja. Pravila ne smiju zavisiti od raspoloženja. Kao što niko ne poštuje autoritet koji stalno mijenja kriterije, tako ni dijete ne razvija poštovanje prema roditelju koji je emocionalno nepredvidiv. Povjerenje koje se gradi dosljedno, s vremenom prerasta u poštovanje.
Treće pravilo odnosi se na odnos, a ne samo ulogu. Mnogi roditelji kasnije kažu: „Sve sam im dao.“ Ali djeca ne pamte samo obroke, odjeću i krov nad glavom. Pamte da li ste ih poznavali. Da li ste znali šta ih raduje, čega se boje, šta ih zanima. Graditi odnos znači provoditi stvarno kvalitetno vrijeme, a ne samo biti fizički prisutan dok ste mislima negdje drugo. Znači prihvatiti da dijete nije vaša kopija i da ne mora živjeti vaš život da bi vas voljelo. Roditelji koji su cijeli život bili samo kontrolori i hranitelji, a nikada emocionalno dostupni, često u starosti dobiju formalnost umjesto bliskosti.
Četvrto pravilo je možda i najosjetljivije – ne učite djecu dužničkoj zahvalnosti. Rečenice kojima se podsjeća na žrtvu, odricanje i buduću obavezu ne stvaraju poštovanje, već otpor. Djeca ne žele da se osjećaju kao da nekome duguju život. Umjesto toga, važno je učiti ih da se ljudi brinu jedni o drugima iz ljubavi, a ne iz straha ili krivice. Odgovornost se najbolje uči ličnim primjerom. Način na koji se vi odnosite prema svojim roditeljima, starijima i slabijima, dijete doživljava kao normalan obrazac ponašanja.
Djeca koja odrastaju uz toplinu, granice, poštovanje i stabilnost, kasnije ne moraju biti podsjećana da brinu. To im dolazi prirodno. Ako želite poštovanje u starosti, ne tražite ga tada. Gradite ga sada, u svakodnevnim razgovorima, u načinu na koji slušate, u načinu na koji reagujete na emocije svog djeteta.
Poštovanje koje je izgrađeno strahom – nestaje.
Poštovanje koje je izgrađeno odnosom i uvažavanjem – ostaje.
