Majka Elena godinama je vjerovala da poznaje ritam i granice samostana kojim je upravljala, sve dok se trudnoće sestre Grace Holloway nisu počele nizati jedna za drugom i natjerale je da otvori vrata zatvorenog arhiva, a s njima i priču koja je bila skrivena decenijama.
Grace je u samostan došla sa samo 19 godina i gotovo cijeli odrasli život provela iza zidova klauzure. Upravo zbog toga je za Elenu bilo gotovo nemoguće prihvatiti da redovnica koja, prema pravilima zajednice, nije smjela imati kontakt s vanjskim svijetom, već prolazi kroz više trudnoća i poroda.
Kada je saznala da je Grace ponovo trudna, odgovor koji je tražila nije se nalazio ni u običnim objašnjenjima ni u uredno vođenim zapisima koji su joj dotad bili dostupni.
Napetost je rasla i zato što su ostale sestre tvrdile da u zatvoreni dio samostana godinama nije ulazio nijedan muškarac. U takvom okruženju svaka nova činjenica djelovala je još nelogičnije. Elena je shvatila da mora krenuti tragom koji je dotad izbjegavala, pa je jedne noći, nakon što su ostale časne sestre zaspale, otišla do Graceine sobe i počela tražiti ono što je neko pažljivo skrivao.
Na jednoj od fotografija nalazila se mlada žena ispred samostana, a Elena je nakon nekoliko trenutaka shvatila da žena nevjerovatno liči na Grace. Na poleđini je stajala kratka poruka: „Moja kći nikada ne smije saznati.“ Ta rečenica promijenila je tok cijele potrage, jer je pokazala da Graceina priča nije počela njenim dolaskom u samostan, nego mnogo ranije, u generaciji žene po imenu Maria Holloway.
Dokumenti su otkrili upravo to ime, a Elena je ujutro odlučila da Grace suoči s onim što je pronašla. Kada joj je pokazala fotografiju i izgovorila Marijino ime, Grace se slomila. Priznala je da je Maria bila njena majka i da je i sama nekada bila časna sestra u istom samostanu.
Time je postalo jasno da ponovljene trudnoće nisu izoliran slučaj, nego dio mnogo starije i dublje priče koja je u tišini prenošena kroz porodicu i zidove samostana.
Njena majka o tome nije htjela govoriti, a pred kraj života ostavila joj je upozorenje koje je Grace godinama pokušavala razumjeti: da će i ona jednog dana zatrudnjeti na isti način. Kada je poslije rođenja prvog djeteta pronašla majčino pismo, u njemu je, prema priči, pisalo da trudnoće nisu bile slučajne i da su povezane s nečim što se u samostanu ponavljalo kroz više generacija.
Elena je na to gledala s nevjericom, ali dokumenti koje je držala u rukama nudili su jezivu mogućnost da su i druge žene kroz decenije bile dio istog skrivenog obrasca.
Stari arhiv, koji je godinama bio zaključan, otvorio je dio odgovora, ali i niz novih pitanja. U registrima su se ponavljala imena žena, podaci o trudnoćama i zapisi o djeci, a pored mnogih imena stajao je isti znak — mali crni križ. Elena je sve teže prihvatala da gleda običnu arhivsku građu.
Zapisi su, prema svemu što je imala pred sobom, ukazivali na sistem koji je neko pažljivo vodio, a istovremeno skrivao od svih koji nisu morali znati šta se zaista događalo ispod samostanskih prostorija.
Kada je pregledala posljednje spise, iza sebe je čula korake. Na vratima su stajale Grace i sestra Agnes, najstarija časna sestra u samostanu, za koju su ostale žene vjerovale da je već godinama gotovo prikovana za krevet. Agnes je Eleni poručila da nije smjela otvoriti dosje, a onda je razgovor krenuo prema onome što je do tada bilo samo slutnja.
Kada je Elena pitala šta su učinili Grace, Agnes je odgovorila da joj niko ništa nije učinio.
Najuznemirujući dio izvještaja bio je završni red: žena koja dođe do četvrte trudnoće, prema tom zapisniku, ne smije preživjeti porod. Kada je Elena zatražila objašnjenje, Agnes je rekla da četvrto dijete nije poput ostalih. U tom trenutku Grace se iznenada uhvatila za stomak i srušila, dok su se svjetla u arhivu ugasila.
Iz dubine samostana začulo se jednolično zujanje starog uređaja, kao da nešto ispod njihovih nogu i dalje radi prema vlastitom rasporedu.
To je bio trenutak kada je Elena počela vjerovati da eksperiment možda nikada nije zaista prestao. Graceina četvrta trudnoća, barem prema toj interpretaciji, značila je da je neko dugo čekao baš na taj ishod. Ono što je do tada izgledalo kao niz ličnih tragedija pretvaralo se u priču o skrivenom sistemu, starim medicinskim zapisima i disciplini samostana koja je možda služila kao pokriće za nešto mnogo mračnije.
Do ponoći su se ispred samostana već nalazili ljudi, ali niko izvana nije znao cijelu priču. Elena je usput otkrila još jedan detalj koji je promijenio i njenu procjenu o Agnes. Kovčeg koji je bio unaprijed pripremljen nije bio namijenjen Grace, nego upravo sestri Agnes.
To je dodatno učvrstilo sumnju da starija redovnica nije bila tek čuvarica prošlosti, već osoba koja je održavala eksperiment i štitila njegovu tajnu svih tih godina.
Kada se Elena suočila s njom, Agnes je, prema priči, priznala da su Graceina djeca povezana s biološkim eksperimentom koji se skrivao generacijama i da je četvrta trudnoća trebala pokazati može li se postupak nastavljati bez kraja. Elena je tada odlučila prekinuti sve što je pronašla. Uništila je zapise i pomogla Grace da napusti samostan, a prije zore je stara građevina izgorjela.
Time je, barem prividno, prekinut životni krug koji je godinama bio zatvoren unutar zidova samostana.
Godinama kasnije Grace i njena djeca živjeli su daleko od mjesta na kojem je počela njihova porodična priča. Djeca su odrasla bez potpunog znanja o događajima koji su prethodili njihovom rođenju, dok je Grace iz starog života sačuvala samo mali drveni križ koji joj je nekada dala majka. U sjećanju su joj ostale i Elenine riječi: „Što god ti se dogodilo, Grace, nije bila Božja kazna.
Bila je to čovjekova pogreška.“
Ipak, priča se nije završila nestankom samostana. Istražitelji su godinama kasnije pregledali ruševine i pronašli skrivenu prostoriju ispod ostataka građevine. U njoj nije bilo ljudi ni opreme koju su očekivali, nego samo jedan prazan lijes. Na njegovom poklopcu bile su ispisane četiri riječi: „Za četvrtu majku.“
