Oglasi - Advertisement

Rasprava o četverodnevnoj radnoj sedmici u Srbiji ušla je u ozbiljniju fazu nakon prijedloga Studentske liste da se zaposlenima u određenim djelatnostima omogući 32-satna radna sedmica, uz zadržavanje pune plate i svih prava iz radnog odnosa. Ideja je otvorila pitanje koje već dugo dijeli i stručnjake i poslodavce: može li se raditi manje, a zadržati isti nivo zarade i učinka.

Prijedlog nije zamišljen kao automatsko pravilo za sve. Naprotiv, njegovo uvođenje bi zavisilo od prirode posla, organizacionih mogućnosti kompanije i dogovora između radnika i poslodavaca. Upravo zato se oko ove teme ne vodi samo ideološka, nego i vrlo praktična rasprava o produktivnosti, troškovima i načinu organizacije rada.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

U programskom okviru koji je izazvao pažnju javnosti nalazi se i ideja prava zaposlenih na isključenje od poslovnih obaveza van radnog vremena. Taj detalj pokazuje da se ne govori samo o skraćenju sedmice, nego i o širem pokušaju redefinisanja odnosa prema radu, odmoru i privatnom životu. Sindikati u tome vide priliku za fleksibilniji model, dok dio poslodavaca upozorava da bi takva promjena mogla značajno povećati troškove poslovanja.

Kako izgleda evropski model kraće sedmice

Jedan od najpoznatijih koncepata u ovoj oblasti nosi naziv model 100-80-100. Suština je jednostavna: zaposleni zadržavaju 100 posto plate, rade 80 posto uobičajenog vremena, a poslodavci očekuju isti nivo rezultata. To je okvir koji zvuči privlačno, ali njegova primjena zavisi od vrste djelatnosti, unutrašnje organizacije i spremnosti firme da izmijeni ustaljeni ritam poslovanja.

Island se često navodi kao jedan od najpoznatijih primjera. U tamošnjem eksperimentu, koji je trajao od 2015. do 2019. godine, učestvovalo je oko 2.500 zaposlenih. Prema rezultatima navedenim u izvornom materijalu, produktivnost je ostala stabilna ili je čak rasla, dok su zabilježena poboljšanja u vezi sa stresom i brojem bolovanja. Kraće radno vrijeme danas je dostupno znatnom dijelu tamošnje radne populacije, što taj slučaj čini posebno zanimljivim za one koji zagovaraju slične reforme drugdje.

Slični rezultati dolaze i iz Velike Britanije, gdje je šestomjesečni program obuhvatio više od 60 kompanija i približno 3.300 radnika. Nakon završetka testiranja, 92 posto uključenih firmi odlučilo je da nastavi primjenu četverodnevne radne sedmice. Među prijavljenim efektima bili su manja fluktuacija zaposlenih i rast prihoda, što je dodatno podstaklo interesovanje za ovaj model.

Njemačka je takođe ispitivala sličan pristup u 41 organizaciji. Poslije šest mjeseci, 73 posto kompanija izrazilo je namjeru da nastavi sa skraćenom sedmicom, a kao važan razlog navodila se želja da se privuku i zadrže stručni zaposleni. Za zagovornike ove ideje, takvi primjeri potvrđuju da radno vrijeme nije jedini kriterij za procjenu efikasnosti.

Sindikati vide šansu, poslodavci računaju troškove

Asocijacija slobodnih i nezavisnih sindikata Srbije učestvovala je u pripremi dijela prijedloga koji se odnosi na radna i socijalna pitanja. Predstavnica tog sindikata Ranka Savić rekla je za Blic Biznis da su sindikalni prijedlozi razmatrani tokom sastanaka sa studentima i profesorima Pravnog fakulteta. Prema njenim riječima, gotovo 80 posto prijedloga sindikata uvršteno je u početni dokument koji bi mogao poslužiti kao osnova za buduća zakonska rješenja.

Savić je izjavila: „Cilj je da zakon omogući fleksibilnost tamo gde i zaposleni i poslodavac procene da kraće radno vreme donosi veći učinak. Ovo je veliki civilizacijski iskorak“. Ta formulacija dobro oslikava stav sindikata: skraćena sedmica ne bi trebalo da bude nametnuta svima, nego omogućena ondje gdje su uslovi za to realni.

Sindikalni predstavnici ističu i da zaposleni u Srbiji već provode mnogo vremena na poslu, pa bi fleksibilnija organizacija mogla pomoći u boljem usklađivanju porodičnih i profesionalnih obaveza. U njihovom tumačenju, kraća radna sedmica nije samo pitanje komfora, nego i pitanje zdravlja, raspoloživosti i dugoročne održivosti radne snage.

Sa druge strane, počasni predsjednik Unije poslodavaca Srbije Nebojša Atanacković upozorio je za Blic Biznis da veliki dio domaće privrede posluje u okolnostima koje otežavaju skraćivanje radnog vremena bez smanjenja plata. Njegova osnovna računica je jasna: prelazak sa 40 na 32 sata znači smanjenje radnog vremena za petinu, a ako zarada ostane ista, cijena rada po satu raste za 25 posto.

Gdje bi takav model mogao funkcionisati

Prema procjenama ekonomskih stručnjaka pomenutim u izvornom tekstu, kompanije sa visokom produktivnošću i većim primanjima zaposlenih lakše bi mogle podnijeti ovakvu promjenu. Mnogo teže bi to palo firmama koje već rade pod pritiskom rasta troškova, kao i onima koje ne mogu jednostavno rasporediti isti obim posla na manje sati bez dodatnog zapošljavanja.

U pojedinim djelatnostima, naročito tamo gdje se radni procesi mogu automatizovati ili se rezultat može mjeriti po završetku zadataka, ideja djeluje ostvarivije. Kao najizglednije kandidate za kraću radnu sedmicu izvornik izdvaja informacijske tehnologije, telekomunikacije, finansije, marketing i konsultantske usluge. U tim oblastima učinak se često lakše mjeri kroz isporučene rezultate nego kroz broj sati provedenih u kancelariji.

Mnogo složenija slika je u proizvodnji, građevinarstvu, poljoprivredi i trgovini. U tim sektorima ne može se uvijek jednostavno skratiti prisustvo radnika bez posljedica po organizaciju posla. Poseban izazov predstavljaju zdravstvo i obrazovanje, gdje je neophodno osigurati kontinuitet usluga, kao i firme koje rade u više smjena i moraju pažljivo prilagođavati raspored zaposlenih.

Zbog toga se u cijeloj raspravi posebno naglašava značaj prethodnog testiranja, reorganizacije poslovnih procesa i procjene produktivnosti. Evropski pilot-programi nude korisne primjere, ali ne garantuju identične rezultate u svakoj privredi. Upravo je zato prijedlog Studentske liste zasnovan na selektivnoj i dobrovoljnoj primjeni, a ne na jedinstvenom modelu koji bi važio za sve.

To znači da bi slobodan petak, tamo gdje bi uopšte postojao, bio posljedica dogovora i organizacije, a ne univerzalnog pravila. U pojedinim kompanijama to bi moglo značiti kraće, ali intenzivnije radne dane; u drugima drugačiji raspored obaveza; a u nekima i potpuno novu računicu o tome koliko rada je zaista potrebno da bi firma ostala funkcionalna i konkurentna.

Za sada je jasno tek to da tema nije ostala na nivou teorije. Uz primjere iz Islanda, Velike Britanije, Njemačke i Belgije, prijedlog o 32 sata sedmično dobio je konkretniju težinu i u srpskoj javnosti. Na jednoj strani su radnici i sindikati koji u njemu vide moderniji odnos prema vremenu i životu, a na drugoj poslodavci koji opominju da bi svaka dodatna satnica manje mogla zahtijevati novu organizaciju, nova zapošljavanja i više novca.

Upravo tu se nalazi suština cijele priče: četverodnevna radna sedmica nije samo pitanje jednog slobodnog dana, nego i pitanje toga kako društvo mjeri rad, koliko je spremno da mijenja ustaljene obrasce i ko će prvi moći da iskusi model koji još uvijek za većinu ostaje prijedlog, a ne svakodnevica.