Američki astronaut Scott Kelly vratio se na Zemlju nakon 340 dana provedenih na Međunarodnoj svemirskoj stanici, ali povratak nije donio olakšanje kakvo bi se moglo očekivati: umjesto toga, suočio se s nizom fizičkih tegoba koje su pokazale koliko dug boravak u bestežinskom stanju može promijeniti ljudsko tijelo.
Njegovo iskustvo nije bilo samo lična priča jednog astronauta, nego i važan izvor podataka za NASA-u i naučnike koji proučavaju kako organizam reagira na svemirske uslove. Kelly je kasnije detaljno opisao bolove, oticanje, vrtoglavicu i promjene na koži, a njegovi opisi su otvorili širu raspravu o tome koliko je čovjek zapravo prilagodljiv u okruženju koje je potpuno drugačije od Zemljinog.
Misija koja je trajala od marta 2015. do marta 2016. godine bila je dio šireg NASA-inog istraživanja dugotrajnog boravka u orbiti. Iako se Kelly tokom boravka u svemiru morao pridržavati strogo definisanih protokola, pravi izazov za njega počeo je tek nakon povratka, kada se tijelo moralo ponovo priviknuti na gravitaciju, a posljedice su postale vidljive gotovo odmah.
Prema službenim podacima NASA-e, Kelly je misiju završio 1. marta 2016. godine. Njegov povratak pratio je niz medicinskih pregleda i naučnih analiza, jer je upravo takav dugotrajan boravak u svemiru rijetka prilika da se u stvarnim uslovima ispita kako mišići, kosti, krvotok i ravnoteža odgovaraju na produženu odsutnost gravitacije.
Za razliku od kratkih misija, gotovo godinu dana provedeno izvan Zemlje omogućilo je naučnicima da prate promjene kroz čitav ciklus: prije leta, tokom boravka na stanici i nakon slijetanja. Upravo zbog toga Kellyjevo iskustvo zauzima posebno mjesto u modernim svemirskim istraživanjima i u planiranju budućih misija koje će trajati još duže.
Povratak koji je pokazao cijenu bestežinskog stanja
Kelly je u svojoj autobiografskoj knjizi opisao da mu je povratak na Zemlju donio mnogo teže posljedice nego što je očekivao. Jednostavne radnje, poput ustajanja iz kreveta ili kretanja po prostoru, postale su iznenađujuće zahtjevne. Tijelo koje je mjesecima bilo naviknuto na bestežinsko stanje reagovalo je sporo i bolno, kao da tek treba ponovo naučiti osnovne pokrete.
Posebno je govorio o osjećaju težine u mišićima i zglobovima. Nakon povratka, kako je naveo, ustajanje iz kreveta postalo je izuzetno teško, a svakodnevne aktivnosti koje su mu prije misije bile potpuno rutinske odjednom su zahtijevale napor. Taj kontrast između života u orbiti i života pod gravitacijom dobro pokazuje koliko brzo organizam može izgubiti dio uobičajene funkcionalnosti.
U takvim okolnostima tijelo ne pati samo zbog promjene položaja, već i zbog drugačijeg rasporeda tečnosti, smanjene upotrebe pojedinih mišićnih grupa i promjena u cirkulaciji. Za astronauta koji je proveo gotovo godinu dana u orbiti, sve to može značiti spor i neugodan povratak u zemaljske uslove, čak i kada se misija formalno završi bez komplikacija.
Posebnu pažnju privuklo je i to što su se neugodni simptomi pojavili vrlo brzo nakon povratka. Kelly je naveo da su ga pratili bolovi u mišićima, oticanje nogu, vrtoglavica, promjene na koži, groznica, mučnina i izražena fizička iscrpljenost. Iako lična svjedočenja ne zamjenjuju medicinsku dijagnostiku, ona daju vrijedan uvid u to kako astronaut doživljava vlastito tijelo nakon izlaska iz svemirskog okruženja.
Jedan od najupečatljivijih detalja odnosio se na izgled njegovih nogu i stopala. Nakon povratka su, prema njegovom opisu, izgledali neobično i bili znatno otečeni. To je posljedica načina na koji se tjelesne tečnosti ponašaju u bestežinskom stanju: umjesto uobičajene raspodjele pod uticajem gravitacije, one se tokom boravka u svemiru pomjeraju drugačije, pa se organizam po povratku mora iznova prilagoditi normalnom toku cirkulacije.
Šta se događa s tijelom tokom dugog boravka u orbiti
Dugotrajan boravak u bestežinskom stanju posebno pogađa mišiće i kosti. Na Zemlji čovjek neprestano radi protiv gravitacije, čak i kada samo stoji ili sjedi. U svemiru taj stalni fizički otpor gotovo nestaje, pa tijelo dobija manje prirodnih podražaja. Zbog toga astronauti tokom misija moraju redovno vježbati kako bi usporili gubitak snage i održali što je moguće bolju fizičku spremnost.
Međutim, ni redovna fizička aktivnost ne može u potpunosti spriječiti sve posljedice. Nakon dugih misija često je potreban period oporavka i rehabilitacije kako bi se ponovo uspostavili ravnoteža, koordinacija i snaga. U slučaju Scotta Kellyja, upravo je to bio jedan od ključnih aspekata povratka: tijelo se moralo postupno vratiti u režim koji je za većinu ljudi normalan, a za njega je nakon mjeseci u orbiti postao gotovo novo iskustvo.
NASA je tokom njegove misije posebnu pažnju posvetila promjenama mišićne mase, gustine kostiju i fizičkih sposobnosti. Ti podaci su se prikupljali prije leta, tokom boravka na stanici i nakon povratka na Zemlju, kako bi se što preciznije razumjelo kako organizam reagira na višemjesečni boravak van domašaja gravitacije.
Takva istraživanja nisu važna samo zbog jednog astronauta, nego zbog pripreme svih budućih misija koje će trajati duže od onoga što je dosad bilo uobičajeno.
Još jedan važan element priče tiče se kosmičkog zračenja. Kelly je naveo da je tokom misije bio izložen znatno većoj dozi zračenja nego što bi to bio slučaj na Zemlji, a to je slikovito uporedio s približno deset rendgenskih snimaka grudnog koša dnevno. Iako takvo poređenje služi da približi razmjere izloženosti, ono ne može u potpunosti opisati sve vrste zračenja koje astronauti primaju u svemiru.
NASA upozorava da izloženost kosmičkom zračenju može povećati rizik od oštećenja ćelija i razvoja određenih bolesti, uključujući rak. To ne znači da će svaki astronaut obavezno razviti zdravstvene probleme, ali znači da je riječ o jednom od najvažnijih izazova dugotrajnih misija izvan Zemlje. Upravo zato se pri planiranju putovanja prema Marsu i sličnih projekata pitanje zračenja smatra jednim od centralnih sigurnosnih problema.
Istraživanje blizanaca i nauka iza Kellyjeve misije
Kellyjeva misija bila je posebno vrijedna i zbog činjenice da ima identičnog brata blizanca Marka Kellyja, koji također ima astronautsko iskustvo. Dok je Scott bio u svemiru, Mark je ostao na Zemlji i poslužio kao uporedna osoba u jednom od najzanimljivijih istraživanja koje je NASA provela. Takav pristup omogućio je naučnicima da analiziraju razlike koje nastaju gotovo isključivo zbog svemirskih uslova, a ne zbog genetike ili sličnog porodičnog porijekla.
Istraživači su pratili niz pokazatelja, uključujući funkcionisanje imunološkog sistema, promjene u aktivnosti gena i strukture na krajevima hromosoma poznate kao telomere. Prema rezultatima NASA-ine studije blizanaca, objavljenim 2019. godine u naučnom časopisu Science, veliki dio promjena u Scottovom organizmu vratio se prema ranijim vrijednostima nakon povratka, iako su određene razlike ostale prisutne i kasnije.
Ovakav oblik poređenja nije samo zanimljiv za javnost nego i izuzetno koristan za nauku. Kada se biološki uzorci prikupljaju prije, tokom i nakon misije, istraživači mogu preciznije pratiti šta je posljedica svemirskih uslova, a šta prirodan tok oporavka. U slučaju Kellyja, upravo je ta metoda dala jednu od najpotpunijih slika o tome kako ljudsko tijelo reagira na dug boravak izvan planete.
Naučnike su nakon misije posebno zanimali i pokazatelji imunološkog odgovora, kao i moguće promjene u DNK. Prema objavljenim rezultatima, neke promjene bile su privremene, dok su pojedini biološki parametri zahtijevali dodatno praćenje. To je još jedan podsjetnik da se povratak iz svemira ne završava s fizičkim slijetanjem, nego tek tada počinje najosjetljiviji dio posmatranja zdravlja astronauta.
U Kellyjevom slučaju, priča o svemirskoj misiji nije ostala samo na nivou rekordnog boravka u orbiti. Ona je postala podsjetnik da ljudsko tijelo ima granice, ali i da se te granice mogu sistematski proučavati kako bi se budući letovi učinili sigurnijim.
Upravo zato njegovo iskustvo i danas ostaje važan dio razgovora o tome koliko daleko čovjek može otići, a da pritom ne izgubi vezu sa sopstvenim tijelom i posljedicama koje svemir ostavlja iza sebe.
Smatram da je nevjerovatno koliko ljudsko tijelo može da se promijeni kada duže vrijeme boravi u uslovima bez gravitacije. Iako putovanje u svemir mnogima djeluje kao ostvarenje najvećeg sna, vjerujem da rijetko ko razmišlja o tome koliko takva avantura može biti fizički zahtjevna. Posebno me iznenađuje činjenica da astronauti nakon povratka na Zemlju mogu imati poteškoće s hodanjem, ravnotežom i oslabljenim mišićima. Mislim da tek kroz ovakve primjere možemo shvatiti koliko je gravitacija važna za normalno funkcionisanje našeg organizma. Ovakve priče bude veliko divljenje prema astronautima koji, uprkos brojnim izazovima i zdravstvenim rizicima, nastavljaju da pomjeraju granice ljudskog istraživanja.
