Ljubavna priča Jelene Radosavljević iz Srbije i Šahaba Ranđabara iz Irana počela je sasvim tiho, kroz učenje jezika i razgovore koji su prvo bili prijateljski, a tek kasnije romantični. Ono što je nastalo iz međusobne pomoći i znatiželje vremenom je preraslo u brak, zajednički život u Srbiji i porodicu koja danas njeguje i srpski i persijski jezik.
Jelena je persijski jezik učila i profesionalno i iz ličnog interesa, a upravo je ta veza sa jezikom otvorila put ka poznanstvu s muškarcem koji joj je kasnije postao suprug. Šahab je, s druge strane, želio usavršiti srpski, pa je preko svoje tetke, koja je studirala stomatologiju u Srbiji, došao do prilike da stupi u kontakt s njom.
Njihova komunikacija nije bila brza ni površna; naprotiv, razvijala se kroz vrijeme, kroz razmjenu znanja i kroz svakodnevne teme koje su ih postepeno približavale jedno drugom.
U toj početnoj fazi nije bilo velikih gestova niti dramatičnih preokreta. Njih dvoje su, kako se navodi u priči, najprije gradili povjerenje i razumijevanje, a tek je iz takvog odnosa izrasla veza. Tokom 2018. godine njihovo prijateljstvo dobilo je romantičan ton, a kasnije su odlučili da zajednički planiraju budućnost.
Upravo ta spora, ali stabilna gradnja odnosa pokazala se važnom kada je došao trenutak da se susretnu s razlikama koje nose dvije kulture, dvije porodice i dvije svakodnevice.
Od jezika do zajedničkog života
Za Jelenu i Šahaba jezik nikada nije bio samo alat za komunikaciju, nego i most prema razumijevanju života onog drugog. Dok je ona usavršavala persijski, on je radio na srpskom, pa su razgovori često prelazili granice običnih lekcija. Kroz takvu razmjenu upoznavali su i navike, porodična očekivanja, osjećaj pripadnosti i male svakodnevne razlike koje tek u dugom kontaktu postaju vidljive.
Umjesto naglih odluka, njihova veza se oslanjala na strpljenje i na spremnost da jedno drugom objasne ono što im je bilo nepoznato.
Kako je odnos postajao ozbiljniji, Jelena je počela putovati u Iran i prvi put izbliza upoznavati okruženje iz kojeg Šahab dolazi. Susret s njegovom porodicom i zemljom u kojoj važe drugačija društvena pravila donio joj je iskustvo koje se ne može steći iz knjige ili iz razgovora na daljinu.
Tamo je vidjela ritam porodičnog života, način dočekivanja gostiju i obrasce ponašanja koji su za nju bili novi, ali ne i odbojni. Naprotiv, dio toga je prihvatila kao prirodan nastavak odnosa koji je već izgradio dovoljno čvrstu osnovu.
Jedna od prvih stvari koje su joj ostale u sjećanju bio je drugačiji porodični ambijent. Sjedenje na podu tokom okupljanja, zajedničko ispijanje čaja i poseban ritam razgovora bili su detalji koji su joj u početku djelovali neuobičajeno, ali su kasnije postali dio njenog ličnog iskustva s Iranom. Posebno joj se dopala iranska kuhinja, sa začinima i biljkama koje čine prepoznatljiv dio tamošnje tradicije.
U njenom opisu tog perioda vidi se da prilagođavanje nije značilo odricanje od vlastitog identiteta, već njegovo širenje kroz susret s drugom kulturom.
Tokom boravaka u Iranu, Jelena je nosila maramu na javnim mjestima, poštujući pravila sredine u kojoj se nalazila. To nije bilo predstavljeno kao porodična prisila, nego kao njeno prilagođavanje okolnostima i zakonskim ili društvenim normama te zemlje. Uz Šahabovu podršku, lakše je prihvatala razlike koje su za mnoge spolja izgledale naglo ili neobično.
Takva iskustva, iako ponekad zahtjevna, u njihovoj priči nisu postala prepreka, nego dio zajedničkog učenja kako funkcionišu dvije vrlo različite svakodnevice.
Iran, Srbija i dvije svakodnevice
Dok je Jelena učila kako izgleda život u Iranu, Šahab je u Srbiji prolazio kroz vlastiti proces prilagođavanja. Njegovi utisci nisu se ticali samo jezika, nego i odnosa među ljudima, porodičnih običaja, prirode i načina na koji društvo funkcioniše.
Prema njihovoj priči, posebno mu je zapala za oko samostalnost i aktivnost žena u Srbiji, a pozitivan utisak ostavili su mu i domaća hrana, gostoprimstvo ljudi koje je upoznavao te prirodne ljepote zemlje u kojoj su odlučili graditi porodični život.
Njihova veza je s vremenom postala i priča o usklađivanju navika. Kada dvoje ljudi dolazi iz različitih kulturnih krugova, svakodnevne stvari poput načina obedovanja, posjeta rodbini ili odnosa prema porodičnim obavezama postaju teme o kojima se razgovara više nego što bi to možda bilo potrebno u porodici koja dijeli isti obrazac odrastanja.
Jelena je naglašavala da kulturne razlike nisu dovele do ozbiljnih nesuglasica između nje i Šahaba, upravo zato što su oboje bili spremni da objasne, saslušaju i prilagode se.
U takvoj svakodnevici važnu ulogu imalo je i poštovanje prema oboma porodicama. Njihov zajednički dom u Srbiji postao je mjesto u kojem su se susretali jezici, običaji i očekivanja dvije strane. Za jednu porodicu to je značilo susret s Iranom kroz svakodnevne priče i posjete, a za drugu prihvatanje da život njihovog sina i snaje neće izgledati isto kao život unutar tradicionalno istog kulturnog okvira.
Ipak, prema onome što je ispričano, bližnji su vremenom prihvatili njihov izbor.
Porodica između dva jezika
Rođenje sina njihovoj priči dalo je novu dimenziju. Jelena i Šahab danas nastoje da dječak odrasta uz srpski i persijski jezik, kako bi mogao da razumije obje strane svog porodičnog naslijeđa. U njihovom domu jezici nisu samo sredstvo svakodnevne komunikacije, nego i način da dijete od najranijeg uzrasta upozna priče, navike i osnove kulturnog identiteta koji dolazi sa obje strane porodice.
Time se ne gradi samo dvojezičnost, nego i osjećaj pripadnosti koji nije ograničen na jednu sredinu.
Osim jezika, važnu ulogu u odgoju imaju i hrana, posjete rodbini, praznici i svakodnevni običaji. Porodični život u njihovom slučaju ne podrazumijeva izbor jedne kulture na račun druge, nego pokušaj da se obje održe i prenesu dalje. Zato i putovanja u Iran imaju svoje mjesto u njihovoj rutini, jer služe kao most prema Šahabovoj porodici i kao prilika da sin upoznaje i taj dio svog porijekla.
U isto vrijeme, Jelena ostaje povezana sa Srbijom i običajima iz kojih je sama potekla.
Njihova priča počela je jednostavnom razmjenom znanja, a nastavila se kroz prijateljstvo koje se pretvorilo u ljubav, brak i roditeljstvo. Iako su dolazili iz različitih sredina, pronašli su način da svakodnevni život ne bude zbir razlika, nego prostor u kojem se razlike prepoznaju, poštuju i pretvaraju u zajedničko iskustvo. Upravo u toj svakodnevici, između srpskog i persijskog jezika, između Srbije i Irana, nastavlja se njihova porodična priča.
Ljubav često ne poznaje granice, različite kulture ni udaljenost, ali zajednički život ponekad donosi izazove koje partneri nisu mogli ni da zamisle. Smatram da je posebno zanimljivo kada dvoje ljudi iz potpuno različitih sredina odluče da svoju sreću grade zajedno, uprkos razlikama u običajima, tradiciji i načinu života. Jelenina odluka da voljenog muškarca iz Irana dovede u Srbiju pokazuje koliko ljubav može biti snažan pokretač velikih životnih promena. Ipak, ono što se dogodilo nakon njegovog dolaska podseća nas da ni najiskrenija osećanja ne mogu uvek da nas pripreme za neočekivane situacije. Verujem da su međusobno razumevanje, poštovanje različitosti i iskrena komunikacija najvažniji temelji svake veze, bez obzira na to iz kojih zemalja partneri dolaze.
