Zlatan Ibrahimović ponovo je otvorio temu vjere, porodičnog porijekla i ličnog bola, govoreći bez ustručavanja o tome zašto ne želi sebe nazivati religioznim čovjekom, ali i o smrti brata Sapka, događaju koji je, kako kaže, trajno obilježio njegov pogled na život.
U razgovoru za Athletics švedski napadač, koji je nedavno završio igračku karijeru i danas radi kao savjetnik vlasnika Milana Jerryja Cardinalea tokom američke turneje kluba, ponovo je pokazao zašto se njegovi intervjui često pamte jednako snažno kao i njegove utakmice.
Razgovor je krenuo od pitanja koje ga prati godinama: kako se vidi čovjek čiji je otac musliman, a majka katolkinja. Ibrahimović je odgovorio kratko, ali vrlo jasno, bez potrebe da svoj odnos prema duhovnosti pakira u uobičajene sportske fraze. Rekao je da nije religiozan i da mu je uvjerenje zasnovano na poštovanju, a ne na formalnom pripadanju vjeri.
Ovaj razgovor dolazi u trenutku kada je njegova karijera već zaokružena, ali njegov javni profil ostaje jednako intenzivan. Ibrahimović je tokom godina stekao reputaciju sportiste koji ne izbjegava teške teme, pa ni one koje izazivaju reakcije u javnosti. Upravo zato njegova nova ispovijest ne djeluje kao usputna opaska, nego kao nastavak dugog i često kontroverznog odnosa prema pitanjima identiteta, vjere i lične autonomije.
„Ne. Moje uvjerenje leži isključivo u poštovanju“
Na direktno pitanje novinara da li se smatra religioznim, Ibrahimović je odgovorio: „Ne. Moje uvjerenje leži isključivo u poštovanju. Kada kažem ‘samo mi Bog može suditi’, kome se zapravo obraćam tom izjavom?“ Time je odmah dao ton cijelom razgovoru, naglašavajući da mu je važniji odnos prema ljudima i životu nego javno deklarisanje kroz vjeru.
Objasnio je i da rečenicu koju je tetovirao na tijelo nije ispisao kao odgovor na kritike ili rasprave, već zbog sebe. U njegovom slučaju, kako proizlazi iz razgovora, simboli na koži nisu dekoracija nego način da zabilježi lični odnos prema iskustvima koja su ga oblikovala.
Zato je i spomenuo da na leđima ima budističke tetovaže koje je, kako je rekao, namjerno smjestio na mjesto koje ne gleda svakodnevno, jer bi ga stalno podsjećanje iscrpljivalo.
Takav način govora o sebi nije nov za Ibrahimovića. Tokom cijele karijere stvarao je sliku čovjeka koji ne pristaje na jednostavne etikete i koji vlastiti identitet gradi izvan stereotipa. U ovom intervjuu posebno je naglasio da njegova uvjerenja ne treba čitati kao provokaciju, nego kao lični mehanizam kroz koji je učio razumjeti gubitak, odgovornost i smisao života.
Najdublji dio razgovora ipak nije bio vezan za religiju, nego za porodicu. Ibrahimović je podsjetio na smrt brata Sapka, koji je preminuo od leukemije u 42. godini. Taj gubitak, rekao je, i dalje određuje način na koji gleda na vrijeme, zdravlje i bliskost s najbližima. U tom dijelu intervjua ton se mijenja: od samouvjerenog i prkosnog sportiste prema čovjeku koji govori o nemoći, strahu i prihvatanju.
Smrt brata i rana koja ne zarasta
U knjizi Adrenalin: Moja neispričana priča Zlatan se vraća na jedan od najtežih trenutaka svog života. Sapko je, prema njegovim riječima, obolio od agresivnog oblika leukemije, a bolest je trajala 14 mjeseci. Ibrahimović je opisao kako je brat prvobitno osjetio neobičan i gotovo zastrašujući fizički osjećaj dok je hodao ulicom, kao da tone u pločnik i kao da je uronjen pod vodu, nesposoban da diše.
Nakon toga je otišao u bolnicu, gdje je zadržan preko noći radi pregleda, ali mu tada nisu davali nikakve informacije.
Tek je sutradan liječnik obavijestio njihovog oca o prirodi bolesti. Kada su pitali o kakvoj je leukemiji riječ, odgovor je glasio da je riječ o agresivnoj formi, što je kasnije objasnilo zašto je Sapko nakon prvih tretmana mogao izgledati kao da mu je bolje, iako se stanje zapravo pogoršavalo.
Ibrahimović je rekao da mu je bilo izuzetno teško gledati brata kako slabi, posebno kada je, po povratku iz Pariza, zatekao čovjeka bez kose, natečenog i nepokretnog.
U knjizi je naveo i da se trudi živjeti bez gubljenja vremena, jer zna koliko brzo sve može nestati. Zato, kaže, nastoji biti što bliže svojim sinovima i provoditi vrijeme s ljudima koje voli.
Ta rečenica dobija dodatnu težinu kad se zna da je izgovara čovjek koji je u karijeri doživio gotovo sve što profesionalni sport može ponuditi, ali ga je privatni gubitak naučio da nijedan uspjeh ne može zamijeniti obične, svakodnevne trenutke s porodicom.
Ibrahimović je detaljno govorio i o posljednjim satima brata. Rekao je da se tog dana zadržao, uzeo doručak i nastavio po planu, dok je Sapko čekao njegov dolazak. Nekih deset minuta nakon što je Zlatan ušao, brat je preminuo. Potom je uslijedio razgovor s ocem o sahrani po muslimanskim običajima, a tijelo je, kako je naveo, u lijes spustilo šest osoba koje je otac odabrao kao najbliže.
Još jedan detalj koji je izdvojio odnosi se na tetovažu s datumom Sapkovog rođenja, 30. april 1973. godine. Taj datum je, prema njegovim riječima, način da bratovo prisustvo ostane trajno upisano na tijelu, čak i kada je riječ o čovjeku koji ne želi svakodnevno gledati vlastite tetovaže. U tom izboru ima i intime i kontrole: zadržati uspomenu, ali ne dopustiti da je pogled stalno raspara.
Zlatanova priča o porijeklu također je važan dio ove ispovijesti. Rođen je u Malmöu od roditelja jugoslavenskih imigranata, majke Jurke, Hrvatice, i oca Šefika, Bosanca, koji su u Švedsku došli tražeći bolji život. U njegovim sjećanjima djetinjstvo nije bilo jednostavno: otac mu je, kako je rekao, naređivao da se kući vrati do 20 sati navečer, uz upozorenje da će svako kašnjenje biti kažnjeno. Kazna je, opisao je, bila agresija.
Ta rečenica otvara širu sliku odrastanja u napetom porodičnom i društvenom okruženju.
On sam je priznao da je okruženje bilo vrlo teško, a posebno je istakao da je sve dodatno otežano dolaskom ratova na Balkanu, iako su se njegovi roditelji upoznali deset godina prije sukoba. U njegovoj priči porodica, migracija, disciplina i nasilje nisu odvojene teme, nego dijelovi istog puta koji je vodio ka ličnosti kakvu danas poznaje cijeli sportski svijet.
Upravo zato i njegovi odgovori o vjeri zvuče kao nastavak istog obrasca: bez uljepšavanja, bez potrebe da zadovolji očekivanja.
Ibrahimović je i ovdje ostao vjeran sebi — direktan, pomalo prkosan i istovremeno duboko emotivan kada govori o onome što ga je stvarno oblikovalo. U njegovom slučaju to nisu samo golovi, trofeji i karijera koja je završena utakmicom protiv Srbije u Švedskoj pred Evropsko prvenstvo.
To su i porodični gubici, strogoća doma u kojem je odrastao i potreba da sve što ga je boljelo pretvori u nešto što može nositi sa sobom, čak i kada više ne igra fudbal.
