Neke ljude bes navede da viču. Druge da razbijaju tanjire. A jednog Italijana iz Komoa – da krene peške i pređe 450 kilometara kroz celu zemlju. Bez telefona. Bez cilja. Samo sa svojim mislima i dugim putem pred sobom. Ova neobična, ali dirljiva priča obišla je Italiju, pa i svet, podsećajući nas na to koliko su emocije ponekad teške – i koliko je važno pronaći svoj način da ih preživimo.
Nakon svađe – tišina i kilometri
Nakon žučne rasprave sa suprugom, muškarac iz Komoa nije posegao ni za vikanjem ni za begom u kafanu. Umesto toga, obuo je cipele i jednostavno – krenuo. Bez mape, bez telefona, bez ijednog plana. Samo na jug. Samo da ide. Da “ohladi glavu”.
U narednih sedam dana, prešao je oko 450 kilometara – od Milana do Fana, na jadranskoj obali. U proseku je prelazio više od 60 kilometara dnevno, spavao gde stigne, hranio se zahvaljujući ljubaznosti nepoznatih ljudi koji nisu ni znali da je zapravo – prijavljen kao nestao.

Policija ga je pronašla promrzlog, ali živog
Kada je njegova supruga prijavila nestanak, policija je pokrenula potragu. Pronašli su ga tek kada je stigao u Fano – promrzao, ali potpuno živ i zdrav. Na pitanje zašto je išao toliko daleko, odgovorio je jednostavno:
„Morao sam da se ispešačim iz toga.“
Zbog kršenja tadašnjih COVID mera i policijskog časa, kažnjen je novčano. Ali, umesto osude – Italija je pokazala razumevanje. Mnogi su se prepoznali u njegovom koraku. U njegovoj tišini. U potrebi da se ode – ne zbog mržnje, već da bi se pronašao mir.
Put koji svi nekad moramo da prođemo
Lokalno stanovništvo duž rute nudilo mu je večere, krov nad glavom, pa i razgovor – iako nisu znali ništa o njemu. I baš u tome leži snaga ove priče: u jednostavnosti ljudske podrške i razumevanja. U svetu punom brzine, ova tiha šetnja postala je metafora za sve one koji ne znaju kako da pobegnu od sopstvenog bola – osim putem.
Ponekad nije cilj da pobegneš, već da ideš – dok ne pronađeš mir. Ovaj Italijan nije tražio avanturu, slavu ili priču za naslovne strane. Tražio je samo tišinu. I pronašao je – nakon 450 kilometara. Neka ovaj slučaj bude podsetnik da emocije nisu slabost, i da svako ima pravo da pronađe svoj način da se nosi sa njima. Pa makar to značilo da samo – hodaš.