Lovac koji je krenuo u uobičajen izlazak u šumu završio je vezan u trošnoj kolibi, pred tri žene koje su ga dočekale riječima da ga čekaju već tri godine, a cijeli događaj poprimio je ton priče koja se odvija između nestvarnog i uznemirujućeg.
Ono što je u početku izgledalo kao običan lov pretvorilo se u niz zbivanja koji je potpuno promijenio tok njegovog dana. Čovjek je rano krenuo u šumu, uvjeren da poznaje teren i da će se vratiti kući prije mraka, ali se već nakon nekog vremena našao u dijelu šume koji mu više nije bio prepoznatljiv.
Umjesto poznate staze, pred njim su bili gusti grmovi, visoka stabla i osjećaj da se kreće u krug.
U toj priči nema velikih objašnjenja na početku, baš kao što ih nije imao ni lovac kada je počeo shvatati da se udaljava od puta kojim je došao. Isprva ga je vodila nada da će naići na tragove divljači, ali što je dalje išao, to je sve manje bio siguran gdje se nalazi.
Vrijeme je prolazilo, a šuma je ostajala ista u svojoj tišini i svojoj gustoći, gotovo kao da ga namjerno zadržava.
Kako su minuti prelazili u sate, postajalo je jasno da se ne radi samo o privremenom gubljenju smjera. Lovac je pokušavao da se vrati istim putem, ali je ubrzo shvatio da se vraća na gotovo ista mjesta. U jednom trenutku čak je i sebi rekao: „Savršeno… baš savršeno“, pokušavajući da zadrži prisebnost dok je sunce tonulo iza krošnji i dok se hladnoća polako spuštala na šumu.
U takvim okolnostima i najmanji znak može djelovati kao izlaz. Za njega je to bio trag dima koji se, nakon gotovo dva sata lutanja, ukazao između stabala. Taj dim ga je poveo prema staroj drvenoj kolibi skrivenoj duboko u šumi.
Izgledala je napušteno, ali ne potpuno zaboravljeno: nakrivljen krov, mali prozori i složene cjepanice uz zid sugerisali su da je tu nekada neko živio, možda povremeno, možda dugo, ali svakako dovoljno da ostavi trag u prostoru koji je djelovao odvojen od ostatka svijeta.
Priznajem da me je ova situacija potpuno ostavila bez teksta, jer dokazuje da su najopasnije zamke one koje se spremaju tiho i godinama. Iz mog iskustva sa ovakvim pričama, trenutak kada shvatite da nemate kontrolu je najstrašniji dio svake noćne more.
Koliba koja nije trebala biti prazna
Lovac je prišao vratima s namjerom da pokuca, ali prije nego što je stigao podići ruku, vrata su se sama otvorila. Na pragu je stajala mlada žena sa šarenom maramom na glavi, držeći kantu vode i gledajući ga pogledom koji je odmah unio nemir. Umjesto objašnjenja, dočekale su ga riječi koje su zvučale kao da pripadaju nekoj sasvim drugoj priči: „Oh… konačno si došao. Čekamo te već tri godine.“
Lovac je ostao bez pravog odgovora. Pitao je šta želi da kaže i ko su one, ali žena nije ponudila objašnjenje. Samo je spustila kantu i nastavila da ga posmatra. Taj trenutak je bio ključan jer je prekinuo svaku mogućnost da se riječ o slučajnom susretu.
Od tog časa priča je dobila drugi ton: nije više bio samo izgubljeni čovjek pred vratima kolibe, nego neko ko je očigledno došao na mjesto koje ga je već dugo čekalo.
Pravi obrat uslijedio je gotovo odmah nakon toga. Lovac je začuo pucanje grane iza leđa, okrenuo se instinktivno, ali nije stigao da reaguje. Udarac koji je osjetio prekinuo je sve što je mogao da kontroliše, a posljednje čega se sjećao bila je hladna šumska noć i osjećaj da se nešto neobjašnjivo dešava mimo njegove volje. Kada je ponovo otvorio oči, više nije bio ispred kolibe.
Nalazio se unutra, u slabo osvijetljenoj prostoriji u kojoj je jedino pucketanje drveta u peći prekidalo tišinu.
Tada je shvatio da su mu ruke i noge čvrsto vezane konopcem. Njegova puška stajala je s druge strane prostorije, naslonjena uz zid i van domašaja. Pred njim su bile tri žene: ona s maramom u sredini, riđokosa žena s dugom pletenicom i treća, sa plavom raspuštenom kosom i hladnim osmijehom. Lovac ih je pitao ko su i šta žele od njega, ali odgovor nije stigao odmah.
Umjesto toga, žene su se samo pogledale, kao da njegov dolazak nije nikakvo iznenađenje.
Mlada žena sa maramom ponovila je da ga čekaju već tri godine. U tom kratkom odgovoru sadržana je cijela težina priče: vrijeme, očekivanje, i nešto što je očigledno prethodilo ovom susretu, ali nije bilo objašnjeno. Lovac nije znao ko su one, zbog čega ga čekaju niti kakvu ulogu ima u njihovom životu.
Jedino što je bilo jasno jeste da su tri žene djelovale kao da su njegov dolazak predvidjele mnogo ranije.
Zato je i sama atmosfera u kolibi imala težinu koja nadilazi običnu noćnu neprijatnost. S obzirom na to da je bio daleko od civilizacije, bez mogućnosti da ode i bez oružja uz sebe, morao je slušati priču koja mu nije odmah otkrivena. Njegov odlazak u lov, koji je počeo kao sasvim rutinska aktivnost, u nekoliko sati je postao događaj obilježen strahom, neizvjesnošću i pitanjem koje je ostalo bez odgovora.
Put koji je izgubio, koliba koju je pronašao i tri žene koje su ga dočekale riječima da ga čekaju tri godine sada su bili povezani u jednu cjelinu. Sve ono što je ujutro izgledalo kao običan odlazak u šumu pretvorilo se u noć u kojoj je svaki novi detalj samo produbljivao osjećaj da je ušao u priču čije značenje tek treba da bude otkriveno.
Za lovca je ostalo da čeka objašnjenje koje mu žene nisu odmah dale. A dok je hladna noć pritiskala zidove stare kolibe, jedino što je bilo izvjesno jeste da njegov povratak kući više neće ličiti na jutro s kojim je sve počelo.
