Pravoslavni vjernici danas po julijanskom kalendaru obilježavaju Svetog mučenika i arhiđakona Evpla, svetitelja čije se ime u crkvenom predanju vezuje za istrajnost u vjeri, a u narodnom običaju za molitvu za zdravlje i zaštitu porodice.
Njegov praznik, koji u crkvenim knjigama stoji pod datumom 11. avgust po julijanskom kalendaru, danas odgovara 24. avgustu po građanskom računanju vremena. Upravo zato se u pravoslavnim zajednicama koje slijede taj kalendarski sistem svetitelj spominje 24. avgusta, a njegov život ostaje podsjetnik na vrijeme kada je ispovijedanje vjere moglo značiti i smrt.
Priča o Evplu nije samo priča o ranohrišćanskom mučeniku, nego i o tome kako su se kroz vijekove prepletali crkveno predanje, bogoslužbeni tekstovi i narodni običaji. Dok crkveni izvori naglašavaju njegovu postojanost i služenje Jevanđelju, u narodu se ustalio običaj da žene rano ujutro zapale svijeću i pomole se za najbliže, što je dio tradicije, ali ne i obavezno crkveno pravilo.
Evplo je živio u vrijeme rimskih careva Dioklecijana i Maksimijana, početkom četvrtog vijeka, kada su hrišćani bili izloženi teškim progonima. Prema predanju, služio je kao đakon u sicilijanskom gradu Katani i nije skrivao svoju vjeru: sa sobom je nosio Jevanđelje, javno ga čitao i tumačio ljudima, govoreći o Hristu.
Ta otvorenost, u vremenu kada je vjerska pripadnost mogla biti razlog za hapšenje, odredila je i njegovu sudbinu. Kada su vlasti saznale za njegovo djelovanje, izveden je pred sud, gdje se od njega tražilo da se odrekne hrišćanske vjere. Predanje bilježi da nije pristao, i da su zatvaranje, ispitivanje i mučenje ostali bez efekta na njegovu odluku.
Prema zapisu Pravoslavne crkve u Americi, Sveti Evplo je stradao 304. godine, a pred smrt je ponovo čitao i objašnjavao Jevanđelje okupljenima. Taj detalj u crkvenom predanju dodatno naglašava njegovu dosljednost: ni u trenutku kada mu je život bio ugrožen nije se odrekao riječi koje je propovijedao.
Srpska pravoslavna crkva u svom hagiografskom i kalendarskom sadržaju ostavlja ovaj događaj kao dio crkvenog sjećanja na mučenike ranog hrišćanstva. U takvom okviru Evplo se ne pamti zbog nekog izvanrednog zemaljskog uspjeha, nego zbog vjernosti, služenja i prihvatanja stradanja bez odricanja od uvjerenja.
Kako je nastao današnji datum praznika
Razlika između 11. avgusta i 24. avgusta potiče iz činjenice da crkve koje za nepokretne praznike koriste julijanski kalendar praznik obilježavaju po tom računanju vremena. U crkvama koje slijede taj sistem, među kojima je i Srpska pravoslavna crkva, 11. avgust se danas poklapa sa 24. avgustom po gregorijanskom kalendaru.
Zato se u pravoslavnom mineju ovaj praznik navodi kao 11/24. avgust, što jasno pokazuje kako dva kalendarska sistema obuhvataju isti crkveni spomen na različite datume. U liturgijskom životu to nije tehnički detalj bez značaja, nego dio načina na koji vjernici prate bogoslužbeni ritam i sjećanje na svetitelje.
Za vjernike koji praznik prate u svakodnevnom životu, ta podudarnost znači da se sjećanje na svetitelja prenosi iz generacije u generaciju, bez obzira na razliku u kalendarima. U tom smislu, datum nije samo oznaka na papiru, već dio liturgijskog identiteta zajednice koja nastavlja da čita i tumači isto predanje.
Važno je i to što crkveni izvori ostaju polazna tačka za razumijevanje praznika, jer upravo oni određuju kako se svetitelj pamti u bogoslužbenom životu. Narodni kalendar i porodični običaji mogu biti snažno prisutni, ali ne mijenjaju osnovnu poruku praznika: Evplo je prvenstveno mučenik i svjedok vjere.
Narodni običaji i granica između tradicije i obaveze
Uz ovaj dan u pojedinim krajevima postoji vjerovanje da bi žene rano ujutro trebalo da zapale svijeću i u tišini se pomole za zdravlje, mir i zaštitu porodice. U narodu se takođe prenosi savjet da se praznik provede bez svađe, ružnih riječi i osuđivanja drugih, jer se vjeruje da miran početak dana ima posebnu težinu na ovakav spomendan.
Međutim, to treba jasno odvojiti od crkvenog učenja. U izvoru se naglašava da takva praksa nije crkvena obaveza i da ne postoji zapovijest prema kojoj će nekoga snaći nesreća ako taj običaj ne izvrši. Drugim riječima, riječ je o narodnoj tradiciji koja je s vremenom vezana za praznik, a ne o propisu koji vjernici moraju ispuniti.
Takvi običaji često nastaju iz potrebe da praznični dan dobije porodični i emotivni okvir. Oni mogu ljudima biti bliski i korisni kao podsjetnik na mir, zahvalnost i međusobnu pažnju, ali se njihova vrijednost ne smije izjednačiti sa zvaničnim crkvenim pravilom. Zato je važno razlikovati ono što je dio pobožne prakse od onoga što je stvarni liturgijski sadržaj praznika.
Zato se i danas, kada se obilježava Sveti Evplo, pored crkvenog spomena često govori i o porodičnoj brizi, o miru u kući i o potrebi da se čovjek uzdrži od teških riječi. To je način da se praznik prenese u svakodnevicu, ali bez pretvaranja običaja u nešto što bi bilo obavezujuće za sve.
Upravo u toj ravnoteži između vjere i tradicije, između crkvenog predanja i porodičnog običaja, čuva se i smisao ovog dana. Evplova priča podsjeća da se postojanost ne pokazuje samo u velikim istorijskim trenucima, nego i u tihom, upornom držanju onoga što čovjek smatra istinom, čak i onda kada ga zbog toga očekuju nevolja i stradanje.
Za mnoge vjernike to znači jednostavan, ali snažan završetak prazničnog jutra: molitva za zdravlje, misao na bližnje i kratko podsjećanje da se dobra riječ i pažnja prema drugome ne mjere ritualom, nego stavom koji čovjek nosi kroz dan.
