Iscrpljena medicinska sestra Ana greškom je ušla u crni automobil ispred bolnice, mislila da je riječ o taksiju i zaspala na zadnjem sjedištu, a tek nekoliko minuta kasnije ispostavilo se da vozilo pripada Viktoru Moretiju, čovjeku čije je ime u gradu budilo strah i oprez.
Do tog trenutka Ana je iza sebe imala dvanaestočasovnu smjenu koja ju je potpuno iscrpila, a bolnički hodnici iza nje nisu bili tek obična pozadina jednog umornog dana, nego niz situacija koje su tražile stalnu pažnju i prisebnost. Pomagala je povrijeđenima nakon saobraćajne nesreće, pratila pogoršanje stanja starijeg pacijenta i na kraju ostala uz uplašenu djevojčicu koja se nije htjela odvojiti od njene ruke prije operacije.
Kada je napokon izašla iz zgrade, bila je toliko umorna da nije ni pogledala registarske tablice vozila koje je čekalo ispred ulaza.
Napolju je bilo hladno i mračno, a ispred bolnice stajalo je nekoliko crnih automobila. U takvoj gužvi i u stanju potpune iznemoglosti Ana je, kako se navodi u priči, telefonom naručila taksi, ali nije primijetila da vozilo u koje ulazi možda nije ono koje je čekala. Otvorila je zadnja vrata, sjela i odmah izgovorila adresu: „Riversajd ulica broj dvadeset četiri“, a zatim dodala: „Izvinite, danas sam veoma umorna.
Molim vas, probudite me kada stignemo.“ U toj kratkoj rečenici već je bilo dovoljno umora da objasni zašto nije zastala ni da provjeri kome se zapravo obraća.
Vozač i muškarac na suvozačevom mjestu pogledali su je s očiglednim iznenađenjem, ali Ana to gotovo da nije ni primijetila. Sklopila je oči i ubrzo zaspala, uvjerena da se vraća kući nakon još jednog napornog radnog dana. U tom trenutku još nije znala da se nalazi u automobilu koji ne pripada taksi službi, nego čovjeku čije se ime u gradu izgovaralo s dozom opreza.
Vozilo je, prema priči, pripadalo Viktoru Moretiju, čovjeku kojeg su se, kako se navodi, plašili čak i moćni ljudi u gradu. Te večeri njegov vozač i tjelohranitelji čekali su ispred bolnice jer je Moreti unutra imao tajni sastanak sa jednim ljekarom.
Dok je on još bio u zgradi, niko od njegovih ljudi nije mogao naslutiti da će se vrata automobila otvoriti i da će na zadnje sjedište sasvim mirno sjesti nepoznata medicinska sestra.
Za njegove čuvare to je bila vrlo neprijatna situacija. Nepoznata osoba ušla je u automobil njihovog šefa bez ikakve provjere, rekla adresu i zaspala na mjestu na kojem je uskoro trebalo da sjedi upravo Moreti. „Šta da radimo?“, tiho je upitao vozač. „Ne diraj je“, odgovorio je tjelohranitelj.
„Neka šef odluči.“ Taj kratki razgovor pokazuje koliko su i ljudi naviknuti na kontrolu i disciplinu bili zatečeni nečim što se dogodilo potpuno izvan uobičajenog reda.
Nije prošlo dugo prije nego što su se vrata bolnice otvorila i prema automobilu krenuo visoki muškarac u crnom kaputu. Viktor Moreti odmah je primijetio da se njegovi ljudi ponašaju drugačije nego inače, a njihov izraz lica bio je dovoljan da zastane i hladno upita šta se dogodilo. Međutim, u prvom trenutku niko nije imao hrabrosti da odgovori.
Jedan od muškaraca je na kraju samo otvorio zadnja vrata automobila, a Moreti je ugledao ženu koja je mirno spavala na njegovom sjedištu.
Ana je i dalje spavala, naslonjene glave na prozor, potpuno nesvjesna da se nekoliko koraka od nje nalazi čovjek oko kojeg su drugi ljudi stajali napeto i čekali naredbe. Na uniformi su joj se još vidjeli tragovi napornog dana, a svjetlo joj je skliznulo s ramena. Tamni podočnjaci jasno su pokazivali koliko je bila iscrpljena, što je vjerovatno i omogućilo da tako brzo utonu u san.
U toj slici nije bilo ničeg dramatičnog u klasičnom smislu; upravo je njena običnost, naspram napetosti oko nje, učinila prizor toliko neobičnim.
Vozač je Moretiju objasnio da ne znaju njen identitet, osim toga da je vjerovatno medicinska sestra i da je očigledno pomislila da je njihovo vozilo taksi. Na pitanje ko je ona, uslijedio je odgovor: „Ne znamo, gospodine Moreti. Ušla je u automobil, rekla nam adresu i odmah zaspala.
Verovatno je pomislila da smo taksi.“ Kada je potom upitao: „I vi ste dozvolili nepoznatoj osobi da ostane u mom automobilu?“, čuvari su samo spustili pogled. Taj dijalog pokazuje koliko je cijela situacija bila osjetljiva i koliko je malo nedostajalo da se pretvori u nešto daleko ozbiljnije.
U dostavljenom dijelu priče upravo tu se pojavljuje novi obrt: navodi se da je Moreti nakon svoje naredbe uradio nešto zbog čega su ljudi oko njega ostali potpuno zatečeni. Međutim, detalj tog poteza nije otkriven, pa priča ostaje na granici između onoga što je potvrđeno u samom zapisu i onoga što tek treba da bude razjašnjeno.
To ne umanjuje snagu scene, već je dodatno pojačava, jer čitatelj ostaje bez konačnog objašnjenja zašto je Moreti reagovao drugačije nego što su njegovi ljudi očekivali.
Zbog toga se cijeli događaj danas prepričava upravo kroz kontrast između dva svijeta: Aninog, u kojem su umor, bolnica i odgovornost bili svakodnevica, i Moretijevog, u kojem se odluke donose hladno, pod nadzorom naoružanih ljudi i u atmosferi stalne napetosti.
Jedna iscrpljena smjena bila je dovoljna da se ta dva svijeta ukrste na zadnjem sjedištu automobila ispred bolnice, i to u trenutku kada je Ana vjerovala da je napokon stigao kraj njenog radnog dana.
A dok su njegovi čuvari čekali da vide šta će šef dalje uraditi, Ana je i dalje spavala, nesvjesna da je greškom završila usred priče koja je ostavila otvoreno pitanje zbog čega je čovjek poznat po hladnoći prema njoj reagovao drugačije nego što je iko u tom trenutku mogao da pretpostavi.
