Oksana je u mrtvačnicu došla uvjerena da se oprašta od svoje tek rođene djevojčice Solomije, ali je u posljednjim trenucima primijetila znak koji je promijenio sve i natjerao ljekare da bebu ponovo pregledaju.
Taj susret, zamišljen kao konačni oproštaj, pretvorio se u trenutak koji je porodici vratio nadu onda kada je izgledalo da je sve već završeno. U priči o Solomiji, maloj djevojčici rođenoj prerano, presudni nisu bili samo medicinski nalazi i hitne procedure, nego i majčin osjećaj da nešto nije u redu, iako su svi oko nje vjerovali da je dijete preminulo.
Oksana i njen suprug Bogdan prolazili su kroz najteže sate koje roditelji mogu doživjeti. Njihova beba je proglašena mrtvom nakon prijevremenog poroda, a porodica je već bila spremna na posljednji susret. Međutim, upravo u toj prostoriji, između tišine, šoka i bola, dogodilo se nešto što niko nije očekivao: majka je uočila slab znak života.
Prema opisu događaja, Oksana je pažljivo posmatrala lice svoje djevojčice, a naročito usne, i tada je počela sumnjati da dijete možda još uvijek diše. U prvom trenutku i Bogdan je pomislio da su iscrpljenost, stres i emotivni slom mogli utjecati na njenu procjenu. Ipak, majka nije odustajala od onoga što je osjetila, pa je insistirala da se beba još jednom provjeri.
Ona je, kako se navodi, ponovno prislonila obraz uz djetetova usta i čekala. Nakon nekoliko trenutaka osjetila je jedva primjetan dašak zraka. Tada je izgovorila rečenicu koja je u potpunosti promijenila tok dana: — Diše! Bogdane, naše dijete diše! U tom trenutku više nije bilo prostora za sumnju ni za odgađanje reakcije.
U prostoriju su ubrzo ušli bolnički djelatnici i medicinska sestra. Iako su u početku pokušavali smiriti majku, njeno uvjerenje da je primijetila znak života natjeralo ih je da još jednom pristupe djetetu i izvrše provjeru. Ono što je uslijedilo potpuno je promijenilo ono što se mislilo da je konačna medicinska procjena.
Pregled koji je otkrio da beba ipak daje znakove života
Medicinska sestra je prišla Solomiji i provjerila vitalne znakove. Nakon samo nekoliko sekundi izraz na njenom licu se promijenio, a potom je zatražila da se odmah pozove ljekar. U kratkom vremenu stigla je ekipa s opremom za hitne slučajeve i dijete je položeno na ravnu površinu radi detaljnog pregleda.
Taj pregled je pokazao ono što je porodici u tom trenutku djelovalo gotovo nevjerovatno: djevojčica je ipak pokazivala znakove života. Jedan od ljekara je potvrdio da postoji srčana aktivnost. Iako je puls bio izuzetno slab, Solomia je odmah pripremljena za transport na odjel neonatalne intenzivne njege, gdje je trebala dobiti stalni nadzor i intenzivnu medicinsku pomoć.
Za Oksanu i Bogdana promjena je bila dramatična. Samo nekoliko trenutaka ranije vjerovali su da se opraštaju od djeteta, a već sljedećeg trenutka borili su se za njen život. Između tog prvog oproštaja i drugog pogleda na istu bebu stalo je cijelo jedno emocionalno potonuće i nagli povratak nade.
Šta su ljekari utvrdili i zašto je pokrenuta istraga
Nakon nekoliko sati porodica je dobila potvrdu da je Solomia živa, ali i da je njeno stanje i dalje ozbiljno. Djevojčica je rođena u veoma ranom periodu trudnoće i bilo joj je potrebno stalno praćenje, mehanička ventilacija i intenzivna njega. To znači da je svaki naredni sat bio važan, a svaki medicinski postupak morao biti precizan i pažljivo nadziran.
Bogdan je, prema navodima iz priče, pokušavao razumjeti kako je bilo moguće da dijete koje je proglašeno mrtvim bude pronađeno živo nakon tolikog vremena. Ljekari su objasnili da je potrebno pregledati kompletnu dokumentaciju, vremena pregleda i sve okolnosti koje su prethodile događaju prije nego što se može dati konačan odgovor. Upravo zbog toga je bolnica istog dana pokrenula internu istragu.
Provjeravali su se medicinski zapisi, korištena oprema i izjave osoblja koje je bilo uključeno u slučaj. Porodica je, uz sve ostalo što je nosila, zatražila i dodatnu provjeru okolnosti. Taj administrativni i medicinski dio priče nije bio u prvom planu za roditelje, ali je za bolnicu predstavljao nužan korak kako bi se utvrdilo šta se tačno dogodilo prije nego što je beba dospjela do mrtvačnice.
Dani pored inkubatora i povratak kući nakon tri mjeseca
Za Oksanu, međutim, najvažnije više nije bila istraga. Njena pažnja bila je usmjerena samo na jednu osobu — malu Solomiju. Svakog dana sjedila je pored inkubatora i posmatrala svoju djevojčicu okruženu cjevčicama i medicinskim uređajima. Šaptala joj je da je tu i da neće otići, kao da je htjela nadoknaditi svaku sekundu izgubljene blizine.
Sljedeće sedmice bile su ispunjene strahom, nadom i neizvjesnošću. Bilo je dana kada su ljekari donosili ohrabrujuće vijesti, ali i trenutaka kada je porodica strahovala od najgoreg. Ipak, Solomia je nastavila da se bori. Ta borba nije bila glasna ni vidljiva sa strane, ali je za njene roditelje značila sve: svaki novi dah, svaki stabilniji nalaz i svaki znak napretka.
Nakon gotovo tri mjeseca intenzivne njege stigla je vijest koju su dugo čekali. Djevojčica je bila dovoljno stabilna da može kući. Kada je medicinska sestra stavila Solomiju u Oksanine ruke, majka dugo nije mogla izgovoriti nijednu riječ. Dijete je i dalje bilo sitno i osjetljivo, ali je bilo živo. Disalo je, a njeni mali prsti stisnuli su majčin prst.
Bogdan je plakao dok ih je gledao zajedno. Prije nego što su napustili bolnicu, Oksana je zastala u hodniku kojim je ranije prošla vjerujući da ide posljednji put vidjeti svoju kćerku. Taj isti put sada je vodio kući, ali ne sa konačnim rastankom, nego s djetetom koje je dobilo šansu da nastavi svoj život.
U ovom slučaju medicinski postupci, bolničke procedure i kasnija provjera pokazali su koliko je važno da se i u trenucima kada se čini da je sve gotovo još jednom zastane i provjeri ono što roditelj osjeća. Za Oksanu je to bio instinkt, za ljekare dodatni pregled, a za Solomiju razlika između kraja i početka.
Dok je izlazila iz bolnice, ista ona majka koja je došla u mrtvačnicu s mislima na oproštaj nosila je dijete u rukama. Hodnik kojim je ranije prolazila u tišini sada je za nju imao sasvim drugo značenje, a mala Solomia je u njemu ostavila najvažniji trag — onaj da se život ponekad otkrije i u trenutku kada ga gotovo niko više ne očekuje.
